Kako sam studirao, ispovest Bratislava Stamenkovića

Tih osamdesetih, Jugoslavija SFRJ je još postojala, Grčka je ušla u Evropsku Zajednicu, u Beogradu održan koncert zagrebačkih Rock bendova pod nazivom „PozdravizZagreba“, povjesničar FranjoTuđman osuđenna tri godinezatvora zbog propagande, veliki protesti u Evropi protiv stacioniranja američkih raketa, a brat majka i ja smo živeli u nezavršenoj kući, gde smo morali da uvodimo vodu i kanalizaciju.

Kao svršeni srednjoškolac, razmišljao šta ću dalje?

Znao sam da mi je teško da nastavim školovanje, jer mi je otac poginuo kada sam imao samo 7 godina, a majka je imala malu platu kao knjigovodstveni službenik u “Srbijanki” . Dugo smo razgovarali o tome da li da upišem fakultet ili ne, ali ja sam bio uporan i nikako nisam hteo da odustanem od svoje želje iz osnovačkih klupa. Na kraju su pobedile moje pregovaračke sposobnosti.

Nisam ni sanjao šta me sve čeka.

Nikog nisam poznavao u Beogradu. Nisam imao rođake tamo, i dok su mojim drugarima roditelji iznajmljivali ili kupovali stanove, kako bi mogli na miru da studiraju na elitnim fakultetima na kojima su imali vezu, ja sam imao samo kartu od kartončića za brzi voz do Beograda. Moj prvi plan je bio da upišem ekonomiju, ali pokušavao sam da razmišljam u to vreme racionalno i odlučio se za Agroekonomiju na poljoprivrednom fakultetu.

I eto mene ispred ogromne zgrade, pored skriptarnice, gde mi starije kolege objašnjavaju gde je sekretarijat. Završim sve procedure, upadnem na budžet i došlo je vreme da počne nastava.

Nekad stvari baš ne krenu kako treba.

Nisam imao stan u Beogradu, a trebalo je ići na predavanja, nisam imao para da ga iznajmim jer je bio skup, a kao što sam rekao, majka je imala malu platu i nisam mogao da priuštim takav izdatak jer onda ne bi bilo dovoljno za mog mlađeg brata i nju koji su živeli u Leskovcu u nezavršenoj kući. Imao sam dovoljno za redovnu ishranu za viršle na PKB kioscima, studentsku menzu i povratnu kartu.
Kao i mnogi pre, verovatno i posle mene, spas sam potražio na železničkoj stanici, punoj klošara, dama sumnjivog morala i čekajućih putnika.

Čekaonica mi je bila spavaona

A kada bi je oko ponoći čistači čistili, nakon čega se zatvarala, ja bih se prebacio na klupu u parku, ili neki vagon koji je bio na slepom koloseku.

Sva sreća pa su noći bile još uvek tople i nije bilo kiše te sam mogao mirno da zažmurim bez straha da ću se smrzavati od zime. Tih dana kada je temperatura jedne noći naglo pala, shvatio sam koliko novine koju koriste klošari za pokrivanje (što sam ranije viđao samo na karikaturama i na filmovima), mogu da budu efikasna zaštita i sačuvaju te od hladnoće. Nismo imali BLIC već se koristila Politika ekspres.

Novine kao pokrivač

Ujutru bih otišao na fakultet, na predavanja i vežbe, ili bih zaseo u čitaonici i gledao u knjigu, a noću bih provodio vreme sa raznolikom svetom, ponajviše sa zaostalim putnicima na železničkoj stanici. Od policije, bih se brzo sklanjao, jer ne bih znao kako da objasnim, studiram, a spavam u čekaonici, vagonima ili parkovima.

Čvrsto sam držao svoj indeks u zadnjem džepu traperica i ličnu kartu, kao da mi život zavisi od toga, mada kada sada razmislim, možda i jeste, i povratnu kartu koju sam mislio da koristim, ako me pitaju šta tražim tako kasno na tim mestima.

Malodušnost i preispitivanje

U tim trenucima sam preispitivao sebe, da li mi ovo uopšte treba i koliko veliki razlog treba da bude, da bih ja u Beogradu provodio dane i noći na ovaj način. Ali postojao je razlog i to toliko veliki, da je bio veći i od mene samog. Razlog je bio isti, kao kada bih odvajao novac od doručka da bih kupio gramofon ili gramofonsku ploču ili kada danas neko dete iz radničke porodice, sakuplja od džeparca, kako bi kupilo laptop, mobilni telefon ili tablet. Želiš i ne razmišljaš o tome da li to možeš i da ostvariš, već doneseš odluku, kreneš da radiš i i stvar se pokrene. I to je to, ja sam imao cilj i jaku želju da ga ostvarim, ali i sve moguće prepreke-barikade ispred sebe, koje su obećavale da to neće uspeti. Malo novca, nikog ne poznajem, nemam smeštaj, imam jak ponos i veliku želju da sve to prevaziđem. Nije bilo to ni toliko strašno, jer sam upoznao jednu drugu stranu medalje života.

I tako ja provodim prvih dvadesetak dana fakultet, menza, čitaonica, čekaonica, park, a u mislima uvek Leskovac. Koristio bih jeftino putovanje vozom, pa bih skoknuo do svog grada i doma za vikend noćnim iz Beograda i vratio se noćnim u ponedeljak, koristeći svaki časak da spavam.

I onda sreća-krevet u studenjaku

Moja sestra od tetke poznavala je nekog Mirka Jovića studenta iz Vranja, koji me je posle dvadesetak dana našao na predavanjima i upoznao i kada je čuo kako ja provodim noći, odmah predložio da spavam kod njega u studentskom domu. U toj sobi, gde je već bilo cetiri studenta, bio je i jedan dušek na ormaru visine dva metra, koji je meni izgledao kao hotel Moskva u tom trenutku. Mirko mi je samo rekao, od sada tu spavaš dok ne dobiješ sobu u domu. Tada sam osetio tu jaku solidarnost studenata u domovima, koji su uglavnom iz radničkih ili seljačkih porodica sa razvijenom empatijom i željom da se nađu jedni drugima u nevolji. Kasnije sam već kreirao svoje uslove kako mi odgovara što se tiče smeštaja, ali i pomagao drugim studentima koji bi došli u situaciju da nemaju gde.

Problem prvi rešen. Stvari se događaju, kada imaš cilj i jaku želju da ga ostvariš.

Problem drugi. Trebalo je obezbediti novac za studije, knjige skripte, garderobu.

Novca nikad dosta. Knjige i skripte skupe, trebalo se oblačiti prikladno za predavanja, vežbe i druženje. Doneo sam svoju gitaru, svirao na žurkama, a uz nju sam i nekako lakše razmišljao kada je trebalo donositi neke dalje odluke. Do tada sam već uspostavio kontakte sa kolegama koji imaju duži staž u Beogradu. Da, da, novac. Pričao sam o tome sa Mirkom i on mi je pojasnio neke stvari. Može da se radi preko studentske zadruge, ali maksimalno tri meseca godišnje. Dovoljan je indeks i prijaviš se. Ipak nije lako dobiti posao preko zadruge. Bilo je mnogo nas koji smo tražili posao, a neki su se time i bavili,ne da bi studirali, već su koristili zadrugu kako bi zaradili pare dok ne nadju nešto za stalno. Ja nisam bio iz te priče. Meni su one trebale za moj cilj, za studije i da radim na svom razvoju i bez njih ne bih mogao da ostvarim ni jedno ni drugo.

Raznosač gajbi

Redjali su se poslovi; raznošenje gajbi u BIP pivari, utovar i istovar, rad u Politici, rad na urološkoj klinici gde me vozač Braca, koji je vozio ambulantna kola često vodio na splav “Stenka“ na riblju čorbu i kečige, slatki „Frikom“ sladoledi, Livnica u Rakovici gde bi mi nos pocrneo od prašine i dima, “Zelenilo” Beograd, “Kartonka” Avala, Ada Ciganlijaitd… Kada bih spucao svoj limit, pozajmljivao bih člansku studentske zadrugeod kolega koji su je imali, ali nisu imali potrebu da rade, ili sam preprodavao skripte kolegamakoje sam nalazio jeftinije recimo u Subotici, a oni bi bili prezadovoljni, jer nigde nisu mogli da ih nadju.

Ljubav, venčanje, diploma…

Na trećoj godini studija, sam upoznao buduću majku mog izuzetnog sina, koja je studirala istoriju umetnosti i na četvrtoj godini smo se venčali. Tada sam imao još više razloga da radim i brzo završim fakultet. Pred diplomski, karijeru studentskih poslova, sam završio u Opelovom servisu Ide Kikindegde sam prao automobile. Tu sam uživao u najnovijim opelovim modelima, radio i učio. Menadžer servisa je često razgovarao sa mnom, razmenjivali bi mišljenja, a jednog dana me je pozvao, pokazao mi jednu praznu kancelariju sa rečima „Kada nema posla, slobodno sedi i piši diplomski, ti si naš student”. Radio sam u servisu i istovremeno radio istraživanje tržišta u bivšoj Jugoslaviji.

Ostali mirisi sa železničke stanice

I tako je to išlo. Čekaonica, čitaonica, predavanja, studentski dom, radiš, kolokvijumi, ispiti, sviraš malo gitaru i pevaš, pa opet radiš, pa viša matematika, analize, pa finansije, pa opet radiš, pa istraživanja, pa upoznaš mnoge dobre ljude i radiš i dođeš do cilja: Diploma Agroekonomiste. Eto tako su neki od nas studirali u ono vreme. Ne znam kako je danas, verujem da ni mnogim današnjim studentima nije lako, ali vredi svaka prespavana noć na stanici i svaki list novine kojim sam se pokrivao.

Mnogo je od tada proteklo vode Dunavom, Savom i našom Veternicom, ali oni mirisi vonja i ulja se železničke stanice nisu isparili iz mojih čula.

(Kraj)

Autor teksta je jedan od pokretača građanskih protesta u Leskovcu 1999. godine, zbog čega je izgubio posao u lokalnoj samoupravi. Kasnije je vodio nekoliko nevladinih organizacija, pomagao formiranje novih. Bio je direktor Programa za razvoj američke agencije CHF, radio na programima za podršku mladima, razvoju preduzetništva. U okviru agrobiznis projekta USAID, radio na razvoju agrobiznisa u Srbiji. Kao konsultant Agencije UN FAO, radio na razvoju organske proizvodnje i tržišta u Srbiji. Posle cunamija, u Indoneziji je boravio kao konsultant za pokretanje programa obnove. Sada je nezavisni konsultant.

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

13 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Mihajlo
21.01.2016. 19:48

Bato, nisi ni ti bio i nisi neka cvećka, znaš i sam…..živimo valjda u istom gradu.

Cvećka
21.01.2016. 21:10
Odgovor za  Mihajlo

Šta li si ti hteo time da kažeš.

Srdjan
21.01.2016. 21:18
Odgovor za  Mihajlo

Biio i ostao dobar covek.

Miša
22.01.2016. 10:49
Odgovor za  Mihajlo

Mihajlo, ni ti nisi neka cvećka. Živimo u istom gradu. A nisam ni ja.

marina
21.01.2016. 20:50

a od mene like

deckonja
21.01.2016. 22:10

Zadnji deo teksta je najbitniji.Koliko li je steko novca od NVO i američke agencije CHF.Sigurno nema problem sa kućom sada.Dobro, i njegov predsednik je vozio zastavu, ima lažnu diplomu i postade milioner zahvaljujući politici!

Sicko
21.01.2016. 23:21

Ako je neko radio na sebi to je Bato! Svaka mu cast na uspehu

Komsinica
22.01.2016. 21:03

Svi oni koji Dobro poznaju Batu znaju kako je taj covek vredan, pametan i pravi gospodin. Svi oni koji Dobro poznaju Batu znaju da je Bata uvek ispostovao i starog i mladog . Svi oni koji Dobro poznaju Batu znaju kakvog je divnog i pametnog sina ocuvao. Svi oni koji Dobro poznaju Batu uvek ce imati duboko postovanje prema njemu. A vi ostali koji pokusavate da ga omalovazite mozete samo da mu zavidite, jer vi ne poznajete Batu

Komsija
22.01.2016. 23:38
Odgovor za  Komsinica

U pravu si. Ja sam komsija sa njim i poznajem coveka. Mogu samo da kazem reci hvale o njemu. Znam koliko je pomagao ljudima i nikad se nije hvalio time. A ovi sto pisu negativne komentare za njega neka se zamisle malo o tome sta su oni uradili u zivotu.

Komšija No 3
23.01.2016. 13:19
Odgovor za  Komsija

Mnogo dobar čovek i cool tip. Predobar.

Evropska Komisija Komšija
24.01.2016. 00:13
Odgovor za  Komšija No 3

Lik je ok!

klosar
23.01.2016. 21:31

malo ga pretera, brate!

Misa
27.01.2016. 23:24

koga briga kako si ti studirao nije mi jasno ispade da je on najpismeniji u le.