Već duže vrijeme pokušavam da uradim nešto slično, što je nekad radio rahmetli Zuko Džumhur. Razmišljam, kada bih uspio da budem dobar i uradim bar deseti dio onog što je on učinio, bio bih srećan.

Napravio bih čorbu sa  Zukinim osjećajem za suštinu, začinio sve sa magičnim Duškom Trifunovićem i bio dovoljno originalan, da sve bude potaman.

Bazična ideja je bila  da obilazim jablanički kraj i pravim priče sa tog putovanja. Dakle, nešto što bi bilo lokalnog karaktera, barem za početak. Ljudi različite sudbine i ja u svemu tome. Južnjaci i Bosanac. Dobitna kombinacija, stoprocentno. Sticajem okolnosti, prije nekoliko godina, u priču se ubacila i lokalna Tv stanica. Napravio sam čak i jednu „pilot“ emisiju, kako bi ljudi s televizije  imali bolji uvid u situaciju. Svi koji su vidjeli „pilot“ bili su oduševljeni, Mislim na običnu publiku, za koju se na kraju i prave emisije, ili možda griješim? I ljudi s loklane televizije su bili zadovoljni. Problem je nastao, kao što to uvijek biva, kada se došlo do  pregovora o novcu. Ja sam bio kriv. Tražio sam bezobrazno veliku cifru za saradnike i sebe. Projekat je stao. Stvarno sam se osjećao bijedno i razočarano, a bogami i ljut na sebe. Sve to zbog  moje gramizivosti. Toliki novac tražiti? E, moj bajo. Da ne stvorite pogrešnu sliku, nisam baš mogao iznajmiti garsonjeru u Majdenpeku sa tim novcem, a opet…

Prođe od tada nekoliko Božića. Ideja je bila i dalje tu, samo začaurena. Čekala je neka bolja vremena. Nedavno, u razgovoru sa prijateljem i na njegov podsticaj, ideja ponovo poče da se koprca i pomalo bubri. Pojavila se nada. Već od ranije po glavi mi se motao crnotravski kraj. Po pričama koje sam, čuo veoma zanimljivo područije. Čuh i ne mali broj savjeta tipa – Koji ćeš k…. gore? To ti je sve napušteno.

Odlučih da posjetim od Boga zaboravljeno mjesto…

Državni put 17. reda je auto-strada koja me vodila u srce zaborava. Gledajući sva ta nesrećna seoca, zapuštena i od većine zaboravljena, pomislih kako će deda Miloje ipak na kraju biti u pravu. Šljiva će nam biti prevelika, il’ to bješe neko drugo drvo? Shvatih šta mi je činiti. Zabilježiti i ostaviti bilo kakav trag o ovim ljudima i mjestima, za neke buduće generacije. Da, to će biti moj zadatak. Promiču zanimljivi kućerci, prodavnice- zadruge, poneki seljanin, djece „ni za lijeka“. Kome je ovde uopšte do seksa i pravljenja potomstva?! Dolazim do prve stanice, odnosno, prve kratke pauze. Selo, ne znam kako da drugačije nazovem naseobinu, „Sastav Reka“. Nigdje nikoga. Vjerovatno, da sam počeo da idem od vrata do vrata (ukupno sedam), neko bi se pojavio, ali nisam. Bilo me je strah, da mi se na kraju niko ne javi. Drugar koji je krenuo sa mnom u ovu avanturu, dao mi je kratak info o „Sastavu Reka“. O pošti (vjerovali ili ne), kafani i starom putu koji je vodio za selo Darkovce. Autobuska kompanija iz Leskovca „Jugekspres“ je imala liniju Leskovac – Darkovce krajem prošlog vijeka. Više je nema. Da, da. Ni linije, ni kompanije, a bogami još malo neće biti ni…

Drugar mi još objasni da drugi put, koji bijaše prekriven starim slojem asfalta, vodi ka graničnom prelazu „Strazimirovci“. Tu se nalazi portal koji vas vodi u srećniju i izvjesniju budućnost – Bugarsku. Izvinjavam se zbog ovoga ali nisam mogao da odolim i da ne napišem ovo o „budućnosti“.

Nastavismo da putujemo, u tišini.

Nedugo posle, saputnik mi predloži da stanemo i da se osvježimo uz česmu pored državnog puta 17. reda. Kaže ispričaće mi zanimljivu priču.

Česma je sa lijeve strane državnog puta 17. reda, kada idete iz Vlasotinca ka „jezeru“. Ničim neobična. Liči na mnoge druge česme pored puta, diljem planete, osim po priči, po priči koju ova česma „čuva“ od zaborava. Priča je posebna. Elem, dok još nije postojao državni put 17. reda, u vrijeme Drugog svetskog rata, nedaleko odavde nalazila se partizanska bolnica. Sticajem srećnih okolnosti, jednog dana, čovjeka, bez koga ne bi bilo ni česme, prenose iz bolnice na drugu lokaciju. Niz potok. Nedostatak prostora valjda, a bilo je težih ranjenika. Smještaju ga u jednu vrstu pećine, možda bolje rečeno „bajte“ u zemlji. Ispostavlja se da taj premještaj spašava čovjeku glavu. Bugarska potjera pronalazi bolnicu i masakrira sve u njoj. Taj mladi partizan preživljava sledećih deset dana pijući kišnicu i jedući lišće. Šest decenija posle, podiže spomen ploču u čast poginulih drugova i uređuje česmu za putnike namjernike. Moj „turoperater“ mi reče, da je u planu i restauracija partizanske bolnice.

Obradovah se. Sjećanje – zaborav 1:0. Napismo se hladne vode i pođosmo dalje.

Šuma, čist vazduh, voda…, šta bi neko dao za ovakvo parče zemlje. Još strašnije je, razmišljam, šta bi neko uradio za ovakvo parče zemlje? Oladih se. Dobro je, mi nemamo naftu, uuuf…

Stigosmo u Crnu Travu. U centru smo mjesta. Hladno je. Iako septembar, svježina je primjetna. Prve impresije su pomiješane. Zbunjenost, strah, tuga, i neko čudno osjećanje. Pozitivno je ali ne znam kako da ga nazovem. Možda „dum spiro spero“ što rekoše stari Latini. Možda za ovu ljepotu ima nade. Sa nekim drugim ljudima. Mi smo svoju šansu proćerdali.

Trg „opkoljen“ starovremskim zgradama od po četiri sprata, nekoliko objekata od državne važnosti i kuće. Miris dima u vazduhu. Ljudi su ovde već počeli da se griju, kladio bih se na drva. Srpski „Tvin Piks“, ako se sjećate čuvene televizijske serije. Razlika je u tome što onaj imaginarni Tvin Piks i živi nekim životom, ovaj naš je na aparatima za vještačko održavanje. Žalosno. Tu je i srednja tehnička škola sa internatom, koja je nekada bila puna, kaže mi drugar. Idemo prema hotelu „Vilin lug“. Zamišljam kako li je nekada ovo zdanje bilo lijepo. Nalazi se na obodu šume, na ušću dvije rijeke kojima ne znam ni ime. Mali mostić vodi ka hotelu. Sve je oronulo; i hotel i korita rijeka, prljavo je (nije mi jasno ko ovde prlja, kad nema nikoga). Više od prljvštine boli zapuštenost. Davno je bilo kada je ovde poslednji put radila „ženska ruka“. Unutrašnjost hotela je daleko od normalnog i zadovoljavajućeg. Više liči na scenografiju kakvog filma strave i užasa, smještenog u neki ruralni dio Albanije. Nesrećni konobar je učtiv i predusretljiv. Hoće da objasni, pokaže, uputi ali sve je to džaba bez materijalne nadogradnje. Nije mi bilo jasno kako ekonomski opstaju ali dobih objašnjenje kako preko cijele godine imaju radnike „na smještaju“, koji po okolini prave neke „mini hidrocentrale“?! Reko’, crnje i od „Tvin Piksa“.

Malo snužden napustih Crnu Travu.Možda pogriješih što sam i dolazio. Rekoh sam sebi, daj da spasim što se spasiti može i da pokušam iskopati kakvu priču, zanimljivost po okolini. Drugar mi reče kako ima par idealnih mjesta, kao „poručena“ za mene i moj naum. Skrenusmo sa puta u selo Brod.

Zečija rupa iz „Alise u zemlji čuda“ iznenada postade sve dublja, bez znakova da je dno blizu. Ne znam kako da opišem ovo selo. Malopre uzeh Linčov imaginarni gradić za poređenje, međutim sa „Brodom“ je sve neuporedivo. Pokušaću da ga što vjernije opišem. Centar sela je okružen sa pet i po kuća i prodavnicom, onom iz onog prošlog stoljeća. Ustvari, ovde je sve iz prošlog vijeka. Za onu jednu i po kuću, malo je falilo pa da bude iz pretprošlog. Priđoh starijoj ženi koja je u svom dvorištu sjedila i sjeckala zelje, pretpostavljam za pitu. Predstavih se i upitah ako može nešto da mi kaže o Brodu i ovoj „kući i po“. Ma čini mi se nisam ni zavšio rečenicu, žena poče da priča. Znala je sve. I o Brodu i ljudima u njemu; i o najstarijoj kući u selu, okolnim mahalama (nisam imao pojma šta su „mahale“), prvom doseljeniku, staroj mehani koje više nema i ko zna šta još. Ne znam dokle bi dogurala da se niotkuda u razgovor nije ubacila druga žena, sa njenom pričom. Prva žena nije blagonaklono reagovala na pojavu druge žene. Sve vrijeme dok je pričala, prva žena je držala mali kuhinjski nož kojim je sjeckala zelje do malopre. Sada je nekako prijeteći mahala prema onoj drugoj ženi ili ne baš prijeteći ali neoprezno svakako. Na kraju je otjerala drugu ženu uz opasku da se ne miješa u razgovor „kad ona i onako nije iz Broda“. Usput mi napomenu kako se cijelo selo od devet i po ljudi urotilo protiv nje i kako su prošle zime, čisteći selo od snijega koji je napadao „kao nikada pre“, sve nabacali ispred njenih vrata i zbog toga joj  podrum bio pola metra u vodi. Malo mi se vrtilo u glavi od ove žene ali nisam smio da reagujem zbog noža. Na moju sreću pojavi se čovjek, moj spasilac. Predstavih se i njemu i konačno neko mi na civilizovan način objasni situaciju u Brodu. Usput naruži ženu sa nožem zbog njenog neznanja. Čudan čovjek. Vidi se pismen, smiren ali nekako melaholičan. Učini mi se na trenutak, ali samo na trenutak, da nekakva sjena pređe preko njegovog lica. Stresoh se. Zaista je bio potišten. Pokaza mi najstariju kuću u selu, prilično dobro očuvanu. Donekle restauriranu. Čisto sumnjam da je država imala bilo kakvog udjela u tome ali ako grijšim, grijeh na moju dušu. Mislim da bi se moralo povesti računa o takvim objektima širom Srbije. Zadužbine su to koje moramo čuvati. A opet, ovde niko ne vodi računa ni o ljudima, te će o gomili cigala. Šteta… I na kraju možda najljepša stvar koju vidjeh u Brodu. Dva stabla, smrče, posađene 1925.g. Jedna pored druge. Nijemi svjedoci života toga kraja. Neoštećene. Za nepovjerovat. Da se za skoro sto godina nije našao neki „delija“ da ih potkrati. Evo još se krstim. Zanimljiva je i limena tabla, urasla u koru drveta, na kojoj piše „Ovi borovi posadio je 1925.g, Tasa R. Nikolić, mehandžija i trgovac iz Broda, rođen 1893. god.“ Nisu pod zaštitom države. Jer nisu „zaštićeni svedoci“ ni u jednom sudskom procesu koji se vodi u ovoj državi. A svjedoci jesu i te kako… Na odlasku iz sela uđoh u seosku zadrugu i gle čuda. Za pultom je bila „druga žena“. I dalje orna za priču. Ne čudi me. Sa kim ovi ljudi ovde uopšte pričaju, pomislih. Napravih par fotografija za kraj. Pozdravih se i odoh.

Poslednja stanica toga dana mi je bilo selo Darkovce. Sa nestrpljenjem sam čekao da uđem u selo i počnem da „kopam“…

Naiđosmo na zaseok Livađe. Nekoliko napuštenih kuća pored makadamskog puta. Ništa neobično. Izađoh iz kola da napravim neku fotografiju i otkrih ljepotu prirode ovog kraja u opunom sjaju. Komnačno saznah i šta su „mahale“. Razbacane kuće po brdu. Nevjerovatno lijep prizor, kao iz neke knjige, scena za neki film. Napraviću malu digresiju ovde. Sjećam se prije desetak godina u razgovoru sa prijateljicom koja je režiser, saznajem da u svijetu, daleko od nas, filmske produkcije, tv kanali, iznajmljuju ljude koji putuju u naokolo i traže zanimljive lokacije za snimanje. Bio sam oduševljen tim saznanjem. Ima li boljeg posla za mene. Ovaj krajolik me podsjeti na tu priču. Tamna strana sile mi ne dade da mnogo uživam u prizoru. Pitanja… Kako ovi ljudi žive i od čega? Kako prezime zimu, koja je u ovim krajevima veoma surova? Srbija je ovo, nije Švajcarska. Zdravstvena briga, hrana, škola, desetine pitanja. Pretpostavljam odgovore ali ne želim da prihvatim. Kako samo „naš“ jezik ima lijep naziv za ove ljude, „težaci“. Portal „hrvatski leksikon“ ima objašnjenje za ovaj pojam,“ TEŽAK –  poljodjelac ili ratar koji obrađuje zemlju prema ugovoru. Za razliku od kmeta, t. je osobno slobodan“. Sviđa mi se ovo „slobodan“.

Pored druma, u brdu, oronula kuća, od blata, napravljena, a na prozoru čovjek. Oronuo i on. Priđosmo i započinjemo konverzaciju. Čovjeka je strah. Objasnim mu svoj naum. On se malo raskravi ali i dalje je na oprezu. Iza njega se pojavljuje žena koja stidljivo proviruje. Nadrealna scena za 21. vijek. Stevan L. počinje priču o svojoj muci. Cijeli život je tu. Radio je negdje i izgubio posao. Penziju nema. Brinuo se o roditeljima dok su bili živi. Sa kojim novčanim sredstvima se brinuo, strah me da ga pitam. Uslovi za život od jedan do pet, minus 145. U takvim uslovima pazio je i bolesnu , nepokretnu majku, dok nije umrla. Priča da je ženu našao u obližnjem selu, pošto su je njeni istjerali iz kuće. Sad zajedno žive od socijalne pomoći koja iznosi nekoliko hiljada dinara. Kažu da nikoga nije briga za njih. Sebi u bradu govorim – koga je ovde uopšte briga za koga? Na kraju nas poziva da uđemo na kafu. Neki drugi put- rekoh mu i zastidjeh se, jer ga slagah.

Nakon par kilometara uđosmo u Darkovce. Slika ne pretjerano promjenjena. Zapuštenost, praznina u svakom smislu. Drugar mi pokaza na neki zarastao šumski put i reče da je to onaj put koji mi je pokazivao u „Sastavu Reka“. Nisam mogao da vjerujem da je tom rutom vozio „Jugekspres“. Strašno. Mislim da se ni „družina  prstena“ ne bi usudila da prođe njime. Čak ni Gandalf. Uđosmo u selo. Napuštena zgrada sa lijeve strane odmah mi zapade za oko. Dobih info da je to nekada bila škola. Sada je samo opasna ruina. Nekada šumski radnici tu smještaju konje. Pomislih da nekako škola i služi za to, da od konja napravi čovjeka. Ne znam šta je ovde posrijedi. Centar sela, ni lijep ni ružan. Nekako urabaniji nego što sam očekivao. Kad kažem „urbaniji“, mislim na nekadašnju „mjesnu kancelariju“, „dom kulture“, prodavnicu – kafanu i možda najveće iznenađenje, ribnjak sa porodičnom kućom, napravljenom u duhu današnjeg vremena. Veoma trendi.  Da budem iskren do kraja, što bi rekao bivši predsjednik Srbije Boris T., obradovah se centru sela. Nije selo u Sloveniji ali najbolje što sam tog dana vidio. Sjedosmo ispred prodavnice, drugar i ja, na čašicu razgovora sa nekoliko seljana, koji takođe divaniše uz rakijicu i pivo. Opet se predstavih i ispričah im za svoje ideje o putopisu. Ljudi bijahu i više nego otvoreni. Na moje pitanje, šta je to što im tu, u njihovom kraju, najviše nedostaje, krenu lavina. Ćutao sam, slušao i zapisivao. Malo mi je bilo neugodno jer sam stekao dojam, da su  u meni vidjeli nekog ko im može ispuniti sve njihove zahtijeve. A zahtijevi su bili, možda griješim, veoma nerealni. Od fabrika za preradu drveta, otvaranje apoteke u selu, centralna otkupna stanica?!, zaštita teritorije od divljeg branja borovnica?!, neko je pomenuo i rudnik boksita??!. U glavnom, svi napadi su bili koncentrisani ka Opštini Crna Trava i predsjedniku opštine. Nemar, ne briga, su dvije osnovne stvari koje im stavljaju na teret. Ja neupućen, onako poluinformisan, zamolih ih da mi kažu kako je to moguće da  predsjednik opštine dobija već treći mandat ako je toliko loš? Ili je u pitanju kakva namještaljka? Ljudi oko stola mi onako uz šeretski osmjeh odgovoriše, kako su oni zaslužni za to. Uvijek glasaju za njega. Pomislih možda je planinski vazduh, uz sadejstvo ove „stomaklije“, pa ne mogu da prihvatim objašnjenje Da napravim rekapitulaciju. Oni mu šalju predloge, žalbe, molbe, za poboljšanje života u njihovoj maloj komuni, on ih ignoriše , laže, ne benda ni pet posto, oni na kraju glasaju za njega. Mora da je vazduh.  Jedan od njih mi pokaza staro crkveno zvono, koje je visilo na drvenoj konstrukciji. Nešto me podsjeti na Andreja Tarkovskog. Vjerovatno zvonik koji je nekada stajao uz crkvu. Drvena struktura nije ni malo izgledala dobro. Činilo mi se da će svakoga časa pasti. Lično bih se kladio da sledeće proljeće neće dočekati, a opet tolike godine prođoše i ništa. Kako, to je van mog poimanja stvari… Zainteresovah se za crkvu da mi je pokažu. Pokazaše mi zidine koje su navodno bili temelji stare crkve. Ok. Pokažite mi novu – rekoh. Opet neprijatna tišina od par desetina sekundi. Prekidoh je duhovitom opaskom da sam ja izgleda u nekom komunističkom kraju. Nasmijaše se i potvrdiše da sam u pravu.

Na kraju obećah im da ću negdje ispričati njihovu priču pa ako šta bude, bude. Na odlasku vidjeh nadu u očima tih ljudi ili možda zadovoljstvo, što „ubiše“ još jedan dan u kuknjavi pred zanimljivim strancem. Na putu za Leskovac, osjećanja su mi bila pomiješana. Nisam znao šta da mislim o tim ljudima. Da li njima iko može pomoći? Da li sam ja kadar iznijeti priču na svjetlo dana? Razmišljam…  I pored megalomansko- balkanskih želja, postoje tri stvari koje oni mogu uraditi ili barem stremiti ka tome. Padine crnotravskog kraja zaista jesu prekrivene crnim, bobičastim blagom- borovnicom. Kultivisanjem tog pitanja mogu se riješiti mnoge stvari. Kada kažem kultivisanjem, mislim na stavljanje pitanja u organizacioni okvir. Pokrenuti ideju, a kada se jednom zakotrlja… Druga stvar je, priroda. Turizam. Znam neko će reći da sanjarim, ali vjerujem u onu poslovicu „da bi prešao hiljadu kilometara, moraš da napraviš prvi korak, pa još jedan, pa još…“. Potencijal postoji, to je neosporno. I poslednja treća stvar je najbitnija. Da se uspostavi uzajamno povjerenje između seljana, žitelja Darkovca i predsjednika opštine Crna Trava. Mislim da su to tri stvari od kojih se mora krenuti. Uz malu pomoć i veću brigu države, sve je moguće. Krenusmo nazad, državnim putem 17. reda. Nekako je izgledao bolje nego kad smo dolazili. Čudno…

Na ulazu u Vlasotince, svratismo u kafanu „rujna zora“da saberemo utiske.

Još uvijek ih sabiram…