LESKOVČANKA U PARIZU – TREĆI DEO

PARIZ Čari Monmartra i Pigala (FOTO, VIDEO)

Dvadesetak slikara sa štafelajima, par kafića, minijaturni hotel preko puta sa muškatlama u saksijama na prozoru, uske krivudave kaldrmisane ulice i par kafića s baštama ili bez njih i konobarice sa kafom koje jure, zapravo je Monmartr, umetnička četvrt, najstariji i netaknuti deo Pariza, gde se godišnje slije oko 12 miliona turista.

Na prvi pogled reklio bi se – ništa posebno.

No, tokom šetnje boemskim krajem i malo niže između načičkanih izloga svakojake robe sa amblelmima Pariza, osetite nešto posebno, atmosferu koja vas, ako makar površno znate istoriju o toj slavnoj četvrti, osvaja neprimetno. Bat koraka po kaldrmi priziva duh davnih vremena. Baš tu gde hodate, stvarali su ili živeli Modiljani, Renoar, Pikaso, Tuluz Lotrek, Utrilo, Van Gog, Žak Prever, Marsel Karne, Žorž Klemanso, Ektor Berlioz, Artur Rubinštajn, a tu je rođen i glumac Žan Gaben.

Do Monmartra se može stići kroz nekoliko uskih i za pešačenje napornih ulica iznad kojih se uzdiže takođe poznata katolička crkva Sakr-Ker (Basilique du Sacré-Cœur) belya bazilika iz druge polovine 19. veka, sagrađena u vizantisjkom stilu i nalik na Aja Sofiju. To je, zapravo, najviša tačka Pariza od 202 metara, sa koga puca pogled na grad.

Ispred crkve, čija me unutrašnjost sa Lujem 14. kao svecem i Hristom na krovu i nije baš impresionirala, takođe je stotine turista, prodavača i mladih parova koji se venčavaju baš tu.

Iznad crkve je Monmartr koji se lagano spušta na drugu stranu

Prepoznajemo ulicu sa fotografija i tv reportaža. Leskovčani bi od umora da se „podignu“ kafom, pa pre nego što ćemo krenuti u razgledanje tražimo pogodno mesto sa hladovinom. Pitam na trapavom engleskom mladu i lepu ženu koja stoji ispred lokala može li da se popije kapućno ili nešto drugo što jeste – kafa.

Odjednom osmeh lepši od onog Mona Lizinog. „Pa vi ste naši, Srbi. Može, kako da ne može. Molim vas uđite. Bićete moji gosti“. Opiremo se, doduše ne mnogo, i kafa s vodom, a u Parizu se sa kafom ne služi ni šećer ni voda, dobijamo očas.

ZABORAVIO GA BOG NA MONMARTRU

Hladovina nas deli od slikara i onih što poziraju. Na jednoj vidim slikar završava baš muškatle iznad svoje glave. Muškatle su, inače, ukras Pariza, najčešće cveće koje ćete videti ispred svih muzeja i na svim prozorima. Opuštam se, možda po prvi put u Parizu. Ne žurim, gledam, upijam. Ko zna da li ću i kada ponovo ovde, godine su pozne…

Slika 40 godina u kvartu umetnika u Parizu

Mlada žena, naša domaćica Dragana Miletić iz Paraćina u pauzama seda do nas i priča.

Ovde je stigla pre 7 godina jer u Srbiji nije mogla da nađe posao. Lepo je, meni je lepo“, veli.

Ovakve i slične odgovore dobijala sam od svih Leskovčana i Srba koje sam za kratko vreme srela u Gradu svetlosti, uprkos ludnici od metroa, uprkos žalopojkama na preskupe stanove, uprkos nedostatku vremena za sopstveni život.

Srećna sam ovde, ali me nostalgija vuče Srbiji. Imam legalne papire do kojih sam jedva došla, platu od 1.200 evra, ne računajući bakšiš i iznajmljeni stan koji plaćam 400 evra. Monmartr je raj na zemlji, svi se ovde poznajemo. Ima naših slikara koji ovde slikaju turiste i sam kraj po 40 godina“, priča i pokazuje na slikara u poznim godinama.

Taj slikar odbija razgovor s novinarkom. „A čemu to, ostario sam ovde, davao intervjue mnogim novinarima iz bivše Jugoslavije i Srbije. Ništa mi ne znači. Jednostavno, ako radiš, zaradiš“, kaže slikar koji ne želi da se predstavi, ali mi saznajemo njegov nadimak – Džordž.

Prosečna plata u Francuskoj je 2.200 evra, ali ako oboje supružnika rade sa sličnim zanimanjima onda nije teško izračunati mesečni kućni budžet. Zato među njima ima i onih koji žive u bogatim kvartovima i plaćaju stanove i po 2.000 evra. Ali ja takve nisam upoznala. Njih nećete sresti na ulici osim na džogiranju po parkovima u ranim jutarnjim satima.

Da se vratimo Monmartru.

Ovde ima velikih umetnika, sa i bez likovne akademije. Jako veliki umetnik je Vladimir, kojeg trenutno nema, zatim suprug naše Srpkinje, Grk poreklom, ima i Makedonaca, Hrvata, Slovenaca, Bosanaca…Žao mi je što među turistima ima veoma malo Srba. Najmnogoborjniji su Španci. Englezi, Amerikanci i Holanđani, ali na samom placu među slikarima ima mnogo Srba“.

I slikar sa 25 godina provedenih na placu Momnmartra se žali. „Nema turista, nekada nisi mogao ovde iglu da spustiš, sada se šeta bez sudaranja. Politika“, veli makedonski slikar.

Cena portreta naslikanog na Monmartru je različita, u zavisnosti od klijenta. „Ovde ima umetnika i „umetnika“. A cena porterta se kreće od 30 evra pa do 200, sve zavisi od klijenta“, priča Makedonac u šali.

PIGAL

Spuštamo se naniže strmim trgovačkim ulicama, ka čuvenom Pigalu (Piglle). Na ravnici je. Nastavljam sama. Dugačka avenija sa seksi šopovima iza kojih se, vele poznavaoci tog bulevara, kriju tajne strasti. Na polukružnom skretanju se sa daljine vidi vetrenjača bara Mulen Ruž (MOULIN ROUGE), onog koji je svojim slikama, plesačicama kan-kana, ovekovečio Tuluz Lotrek. Turista više nego na Monmartru. Selfi sevaju na sve strane, iako se spolja ne vide ni plesačice ni predstave za čiju kartu treba odvojiti 100 evra.

Sedam na podignutoj platformi preko puta i analiziram ne tako veliku zgradu, sveže ofarbanu u crveno. Palim cigaretu iako me dve Argentinke, radnice, kako ću kasnije saznati, upozoravaju da riskiram kaznu.

U Parizu nisam videla ni jednog jedinog čoveka s cigaretom u ustima i rukama, iako sam postranice primećivala opuške. Ni u delegaciji Narodnog muzeja Leskovac, sa kojom sam u Francusku stigla radi izložbe povodom veka od Prvog svetskog rata, niko ne puši osim mene, pa sam sve vreme osećala mrke poglede. „Moraću da bacim cigarete“, svaki dan sam sebi makar po tri puta ponavljalja i opet palila novu, isto kao na Pigalu, preko puta Mulen Ruža.

Francuska je šarmantna zemlja isto kao i njeni stanovnici. Ne postoji red i disciplina kao u Nemačkoj na primer, pa je tako, verovatno, neko nepromišljeno odredio autobusko stajalište baš ispred Mulen Ruža, što onemogućava slikanje i snimanje, No, ko čeka – dočeka.

Suton je. Još se ne pale crveni fenjeri na Pigalu i u poprečnim ulicama. Noge su se odmorile od dugačkog putovanja, gasim cigaretu i polako krećem ka metrou. Povremeno se okrenem da dublje upijemem čuvenu panoramu, a usput me, dok teturajući se, tražim stolicu među još umornijim licima ljudi koji se vraćaju kućama posle napornog dana, negde tišti razgovor s Argentinkama.

Onih sa Pigala, priča o tome da sa radničkom platom u lationoameričkoj zemlji mogu sebi priuštiti jednonedeljno putovanje u Pariz sa vodičem. Još me probada u grudima i zbog sledeće rečenice: „Kod nas su novinari intelektualci, gospoda, i primaju ogromne plate“.

(Nastaviće se)

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

7 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Samo kažem
20.09.2018. 08:11

Čitam tekst i mislim se, ako Vam je tačan podatak, na Monmartru se slije 12 000 turista godisnje, a na roštiljijadu 700 000 🙂
Kad bi oni imali našeg gradonačelnika gde li bi onda bili, i kako li bi tad Pariz izgledao, granice za njih ne bi postojale…

Jugmedia
21.09.2018. 23:11
Odgovor za  Samo kažem

Greška u brojci, o milionima je reč. Ispravićemo

Gagi
01.10.2019. 02:40
Odgovor za  Samo kažem

Pariz u sezoni ima 2 miliona turista dnevno,to je podatak iz osamdesetih kada sam bio prisutan,i kada je Žak Šrak bio gradonačelnik,pobedio je na izborima za gradonačeblika 87,sa parolom ‘Francuska Francuzima stranci napolje iz Francuske!

Cujte Srbi
20.09.2018. 12:40

Franse d Epere,francuski marsal.,,To su seljaci skoro svi,tvrdi na muci,trezveni,skromni,to su ljudi slobodni,nesalomivi,gordi na sebe i gospodari svojih zivota.Ali,dosao je rat.I eto kako su se za sobodu zemlje ti seljaci bez napora pretvorili u vojnike,najhrabrije,najistrajnije,NAJBOLJE NA SVETU.To su te sjajne trupe,zbog kojih sam gord sto sam ih ja vodio,rame uz rame sa vojnicima Francuske,u pobedonosnu slobodu njihove otadzbine,,

Pozdrav sa brda
21.09.2018. 23:09

Pozdrav od nekog ko je u kafić stigao posle vas gospodjo. Lepa reportaža, lep stil pisanja, ali je trebalo malo više provesti vremena na brdu. Impresije bi bile lepše. Bilo je i nas sa juga koji smo hteli da pričamo za vašu Jugmediu jer se često obaveštavamo preko nje. Samo da ste došli predveče, videli biste drugu sliku i bili biste gosti slikara. Ove koje ste pomenuli nisu sa juga Srbije, oni su se ovde zakucali. Bilo bi lepo da ste čuli nas novajlije. U svakom slučaju hvala

prijatelj umetnika
21.09.2018. 23:12

Divne reportaže. Kao da sam bio tamo. Bravo

Citalac
26.09.2018. 08:20

Divna serija reportaza. Pismene i sugestivne. Nastavite