Svetozar Cvetković – Mislim da bih bio bolji lekar nego glumac

Svetozar Cvetković, glumac, producent, dugogodičnji upravnik Ateljea 212, večeras je na tribinu U kripnom planu Leskovačkog kulturnog centra, rekao da filmski festival u gradovima poput Leskovca ima pravu vrednost, jer dolaze ljudi koji zaista vole film, a smisao svega on vidi u tome što u jednoj maloj sredini postoji grupa ljudi koja dođe i gleda nešto što je stvarno dobro.

Nakon otvaranja Festivala evropskog filma, LKC je na tradicionalnoj tribini ugostio velikog umetnika. Svetozar Cvetković je u jednočasovnom razgovoru sa Ivanom Ristić govorio o počecima – života, karijere, o značaju filmske umetnosti, o glumačkom zanatu i srodnim temama. Dobitnik brojnih nagrda, u zemlji i inostranstvu, nedavno je na festivalu u Americi, Hjustonu dobio nagradu za najboljeg glumca u niskobudžetnom filmu You go to my head, reditelja De Klerka, za koju kaže da mu godi, jer mu je dodelio neko ko nije sa ovih prostora.

Radi se o nagradi koju dodeljuje udruženje filmskih kritičara, a bilo je prikazano preko 150 filmova, dok je druga nagrada bila nagrada za najboljeg glumca“ objašnjava Cvetković.

Za mišljenje o festivalima je rekao da voli da citira reditelja Makavejeva „U svetu ima više festivala, nego dana u godini“ i dodao da je publika daje festivalu značenje i bitna je.

Pričajući o detinjstvu i mladosti, pomenuo je da je želeo da bude lekar – „Mislim da bih bio bolji lekar, nego glumac“, poput njegovog oca, ali se ipak opredelio za glumu, a na to je uticala njegova gimnazijska profesorka. Za glumu kaže da je ponajviše, zanat i da se nikada ne može do kraja naučiti.

LESKOVAC

Posetioci tribine bili su radoznali, pa su Cvetkovića pitali kakva je njegova veza sa Leskovcem, na šta je on odgovorio da nema nikoga iz njegove familije ko nije iz Leskovca, tako da je uz smeh i aplauz završen razgovor sa njim.

Prvi film je snimio 1980. godine, bio je to film Hajduk Aleksandra Petrovića, za koji je dobio nagradu. „Prvih šest godina svog života gledao sam mesto gde ću i snimiti prvi kadar“ objasnio je anegdotu sa snimanja prvog filma i prve uloge, jer je film sniman u blizini njegove kuće. Kađe da su na njega uticali Makavejev, Žika Pavlovič i „crni talas“ . „To su bili moji idoli, njihovi filmovi su bili zabranjeni, živeli smo u vremenu kad su se filmovi zabranjivali,, podsećao je Cvetković sve nas na reditelje crnog talasa, njihove filmove, i uopšteno, na stvaranje u jugoslovenskom okruženju.

Kao omiljeno filmsko iskustvo, izdvojio je film Srećna nova 49 reditelja Stoleta Popova, za koji kaže – „Jako volim da igram na drugim jezicima i značilo mi je to što sam mogao da igram na makedonskom. Taj film nikad nije doživeo pravu distribuciju u Srbiji, kao u Makedoniji. To je jedan od najlepših i najemotivnijih filmova koji sam snimio“ .

O saradnji sa rediteljem Milošem Mišom Rdivojević, Cvetković kaže da su prvi film snimili 1993. „To je bilo vreme kad su svi odlazili, ratovi, prazni rafovi u prodavnicama, čudna godina. Tada je nastao Ni na nebu ni na zemlji koji je atipičan u odnosu na Mišine filmove“ i dodaje da je iste godine, film bio najgledaniji. O reditelju i iskustvu u radu sa njim – „Miša Radivojević je jedan od retkih ljudi koje uopšte ne zanima šta drugi misle o njegovim filmovima. Ja to jako poštujem“ .

O novijim filmovima i ulogama, Cvetković je rekao da je film Gorana Markovića, Govorna mana, koji će i leskovačka publika imati prilike da vidi, nešto u šta je uložio ogroman trud da bi se film realizovao, jer nije bilo finansijskih sredstava. To je priča o identitetima, o vezi između glume i monaštva.

Što se pozorišta tiče, pomenuo je dve predstave koje je realizovao i koje su ostavile veći utisak, a to su Krležina Leda, u režiji Dejana Mijača, za koju kaže da je aktuelna na sceni beogradskog Ateljea, bez obzira što je nastala u tipično purgerskom maniru. Druga je Banović Strahinja, Nikite Milivojevića, koja je tematski tradicionalna, u epskom maniru, ali je reditelj dešavanja prebacio u savremeno doba, a time nije izgubio na aktuelnosti podneblja i istorijskih dogašaja.

Na pitanje kako nastaje pozorišna čarolija, rekao je da ona zavisi od ljudi sa kojima radi – „To ne možete sa svakim da postignete i kod mene je češće bilo presudno sa kim radim, nego šta radim“, objasnio je. Dodao je da je od filmskih umetnika bio impresioniran Žikom Pavlović, za koga kaže da je bio jedinstvena i neponovljiva ličnost.

Marija Paravinja

 

 

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

3 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
studentkinja
27.05.2017. 23:30

Cvele ne laži, voliš glumu više nego hleba

Što je to nego Grand?
31.05.2017. 21:46
Odgovor za  studentkinja

Ti si kao neki poznavalac pozorišta hoćureći kaprica izvodjača pozorišnih radova? Što ne podnosim take bubalice.

Gnjurac je glumac
29.05.2017. 15:20

Svejedno, Cvetkoviću. Kad imaš moćnog tatu možeš biti i čovekolika muškatla. Muka za nas.