Heroina iz crvene zone: Doktorka Leonora Dimitrijević o trinaestomesečnim traumama i stresovima (video)

„Ni u jednoj drugoj bolesti nisam videla takav strah. Zato ja dugo sedim sa njima i razgovaram i hrabrim ih. Ne izađem iz sobe dok im ne izmamim makar osmeh. Ipak, njihove oči izbistre se tek kada se oporave. Tek pred izlazak iz bolnice. Veoma je strašno kada ljudi umiru željni vazduha i to traje danima, veoma je strašno kada i najveća doza kiseonika ne pomaže i kada gledate kako se ljudi gase pred vašim očima, a nemoćni ste“

Ona leči znanjem, požrtvovanjem i osmehom, piše jedan pacijent u pismu juGmedii, tražeći da se i o ovoj „doktorki heroni i o hrabroj mladoj ženi“ koja više od godinu dana radi u crvenoj kovid zoni na Infektivnom odeljenju Opšte bolnice iz Leskovac, nešto napiše.

Reč je o doktorki Leonori Dimitrijević iz Leskovca, čiju je specijalizaciju infektologa prekinula epidemija, pa je još pre proglašenja vanrednog stanja u Srbiji, 15. marta prošle godine, povučena sa specijalizacije na Infektivnoj klinici Kliničkog centra Niš i vraćena u Leskovac. I to „nešto“ što traži taj i drugi njeni pacijenti nije malo. To je priča kojoj se ne vidi kraj, priča lekara sa svim profesionalnim i ličnim strahovima, sa izazovima u nepoznatim i kompleksnim situacijama i naknadnim stresnim stanjima.

„Kada sam došla, na odeljenju su bila samo dva pozitivna pacijenta na korona virus i iskusne kolege. Iako sam imala tri godine iskustva na specijalizaciji, radila pre toga na Neonatlogiji i bila lekar opšte prakse, osetila sam strah od nepoznatog, nesvesna šta me sve čeka“, započinje priču doktorka iz crvene zone.

Zbog manjka osoblja, odmah je dobila smenu u kojoj je bila jedini lekar. „Da nije bilo iskusnih sestara koje su me hrabrile, kolega sa odeljenja koje sam u nedoumici zvala, kolega sa Grudnog i mojih profesora sa Infektivne klinike u Nišu, ne znam kako bi se snašla“.

„Ne navikneš se na smrt, nikada“

No, njenje kolege sa Grudnog kažu da preteruje u skromnosti. „Odmah je u startu umela je da raspozna običnu upalu pluća i kovid upalu. Došla bi sa snimkom i od vrata govorila – kolega ja mislim da je ovo obična upala, da ne zadržavam pacijenta, a šta Vi mislite“, priča pulmolog.

Leonora se razbolela od korone u onom prvom talasu kada su se na Infektivnom odeljenju u Leskovcu, među drugim osobljem, inficirala i tri od četri lekara. Vest da je umrla doktorka Dušanka Duda Živković, bivša načelnica Infektivnog odeljenja, zatekla je na lečenju u Nišu sa obostranom upalom pluća.

„Bila je to strašna vest, velika tuga iako doktorku Dudu nisam dugo poznavala“.

Poruka iza zida

Tu na Infektivnoj klinici u Nišu desilo se nešto što je udarilo pečat njenoj karijeri u teškim vremenima.

„Idući onako pod temperaturom do toaleta čula sam preko zida kako muški glas zapomaže: „Ne mogu, ne mogu, jao bože, gušim se“. Bio je to mlad čovek, kako mi je kasnije rečeno, 1978. godište koji je, nažalost, preminuo.  Taj susret preko zida me je promenio u smislu što je to za mene kao pacijenta bil trauma. I danas mi u ušima odzvanjaju reči vapaja, one iste koje ću od povratk na posao do danas slušati“.

Zog toga, ali zbog odnosa njenih profesora na klinici prema njoj, ona je naučila da sa pacijentima razgovara, da ih sluša i da ih nasmeje.

U jednom momentu i ona i suprug radili su u kovid sistemu u Leskovcu

„Svaki pacijent koji od Kovida legne u postelju ima neverovatan strah u očima, bilo da je reč o mladima ili starima, o teškim ili asimptomatičnim pacijentima. I ni u jednoj drugoj bolesti nisam videla takav strah. Zato ja dugo sedim sa njima i razgovaram i hrabrim ih. Ne izađem iz sobe dok im ne izmamim makar osmeh. Ipak, njihove oči izbistre se tek kada se oporave. Tek pred izlazak iz bolnice“, objašnjava.

Svaki dan se kreće iznova, kaže, i svaki dan se uči o podmukloj bolesti u kojoj se često za pola sata preokrene situacija na gore i pluća nestaju. „Veoma je strašno kada ljudi umiru željni vazduha i to traje danima, veoma je strašno kada i najveća doza kiseonika ne pomaže i kada gledate kako se ljudi gase pred vašim očima, a nemoćni ste“, priča sa tugom u glasu.

„Petica“

U teški sutiacijama i na poslu i privatno, kaže, naučila je da potisne strah i stres i da deluje brzo, „Stres me stiže kasnije“, ali svoje emocije i strahove nije mogla da iskontroliše kada je u decembru ove godine u sobu broj 5 u jednom danu primla petoricu svojih prijatelja, sve mladi ljudi sa težim kliničkim slikama.

„Bio je to moj drugi tramutični slučaj iz te petice gde sam se borila za život svojih prijatelja. Svi sa upalama pluća, svi na kisoniku. Hvala bogu svi su izlečeni. Kada su odlazili sve sam ih grlila od sreće iako nisam smela“, priča i tek tada suze klize niz lice.

O svojoj bolesti i u tom trenutku porodičnoj situaciju otvara srce tek na insistiranje novinara JuGmedie.

„Znate, razbolela sam se na 6.rođendan svoje ćerke. Umesto da slavimo rođendan, ja sam prebačena u Niš, a suprug, koji je takođe lekar, i ćerkica ostali u izolaciji. Bojala sam se da se i suprug ne razboli jer nismo imali alternativu za njeno čuvanje“, priča.

Razbolela se na rođendan svoje ćerkice

„Imam strašan poriv da reagujem kada uđem u prodavnicu i vidim ljude bez maske, ali suszdržim se. To je borba sa vetrenjačama“

Ne želi da priča o radu pod skafanderom, o mokrim košuljama i majicima, o nemogućnosti da se ode u toalet jer su to „ispričane priče i sastavni deo posla za koji se školujemo“.

„Ali radeći u ovim teškim vremenima kada se više ne rukujemo i ne grlimo, ja sam stekla mnoge prijatelje među kolegama i to je jedno od bogatstva“, kaže.

Decembra prošle godine je trebala da završi praktični deo specijilazacije. U ovom trenutku ona ne zna kada će nastaviti. „Valjda kada se iskoreni opasan virus, a kada će to ni najbolji ne znaju“, zaključuje.

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

12 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Covid +
04.05.2021. 15:15

Iako ne poznajem doticnu dr, dajem sebi za pravo da kazem Vama svaka cast za tekst, svaka cast za skromnost ove divne zene koja je zaista bez preterivanja heroj. Iako nju ne poznajem poznajem ljude koje je ona lecila, koje je prvi put videla a odnosila se prema njima kao da ih poznaje ceo zivot i da su joj prijatelji… Draga Loka za to Vam neizmerno hvala….

Ja
04.05.2021. 15:44

Ponosna sam na svoju drugaricu!
Heroj nad herojima leskovačke bolnice.
Bravo!

Dejan
04.05.2021. 16:11

Ovo je za naslovnu stranu.Ovo treba pričati svaki dan ljudima koji misle da nema corone i da su vakcine nekakvi čipovi i ostale gluposti.

Mici Miladinović
04.05.2021. 17:44

Motorna snaga infektivnog odeljenja.
Emocionalni stabilizator Kovid pacijenata .
Podsetnik nama iskusnijima zbog čega smo postali lekari.

Kad bi se zezali
05.05.2021. 10:22
Odgovor za  Mici Miladinović

Moja tasta bila u kovid bolnici na odeljenju psihijatrije ,kaze da je za deset dana koliko je bila nju i druge pacijente u sobi niko od lekara nije obilazio samo tehnicari koji su davali terapiju da bi je na kraju otpustili neizlecenu i posle tri dana opet zavrsila u bolnicu.Posle cujem da se u gradu prica da ko zavrsi na to odeljenje samo moze bog da mu pomogne , ako pregura i to je to.Toliko o motornoj snazi.

Aleksandar
04.05.2021. 20:21

Dr Leonora je carica, hrabra i neumorna, svaka lepa reč o njoj je živa istina a svaka bolest sa njom mnogo lakša.

KON
05.05.2021. 08:57

Poštovanje doktorici, svetao primer profesije. Tema ovog teksta je previše ozbiljna , zato i nema mesta skromnosti. Trebala je da ispriča mnogo više da bi neki shvatili. Tačno je da se lekari školuju da leče ljude, da nose uniforme, da brinu i daju sve od sebe kako bi pacijentu bilo bolje, da brinu, da se raduju izlečenjima, ali tačno je da je vanredno stanje vanredno i za lekare, da su morali u hodu da uče, prate protokole lečenja koji su se menjali, da budu nesigurni i da brinu o svakom pacijentu sumnjajući da li su baš sve preduzeli kako bi im bilo bolje i kako bi ih izlečili. Nije lako. I tako 13 meseci. A onda završite smenu, izađete iz crvene zone i vidite neverovatnu ležernost, ljudi bez maski, antivakseri, „skrivene“ žurke i mnogo ljudi… Mnogo sam ljut!

Marina Dimitrijevic
05.05.2021. 10:19

Ne postoje reci kojima se mogu opisati koliko je dr Lola divan covek a tek lekar svi pacijenti ozdrave kad je vide bilo mi je zadovoljstvo raditi u timu s njom med sestra Marina

čaki
05.05.2021. 21:34

Moja koleginica. Samo da odgovori na pitanje “ Fundiranje objekata na slabo nosivom tlu“ Sve predhodno napisano je na mestu. Velika podrška.

BB
05.05.2021. 23:31

Mogli bi ste da napišete i neku lepu reč o divnim anesteziolozima koji su godinu dana svog života i života svoje porodice ostavile po strani da bi spasavali živote. Ljudi koji godinu dana ne znaju šta je dan a šta noć

Ljuba
09.05.2021. 10:43

Svaka čast Leonora. Nema reči kojima mogu da opišem koliko sam ponosan na tebe i tvoju porodicu. Vaserijska posvećenost ljudima i poslu svakog dana, ali baš svakog. I to ne staje dok si na radnom mestu, to ide i dalje kod kuće, neprestano na telefonu, pritisak nonstop. Jeste da je to posao i obaveza, ali sve to treba da se izdrži, jer i ti imaš porodicu. Još jednom, svaka ti čast i živa i zdrava bila!

Srdjan
18.05.2021. 18:23

Bio sam pacijent najsavesnije doktorke Leonore. Hvala,izvukli ste me iz pakla. Ja stari dijabetičar, strah me obuzeo, bio sam siguran da je došao kraj…Hvala, obilazili ste me često, dali adekvatnu terapiju i eto živ sam…