Inkluzija: Sistem, eksperiment ili Sizifov posao?

Problem nastaje još pri upisu u vtrić pa do same škole. Ne postoji obrazovan kadar za inkluziju, a nema ni volje ni želje da se radi sa decom, dok je papirlogija tvrda kao zid. Roditelji su prepušteni sami sebi, pa zato ne čudi što tvrde da je inkuziija loš potez

Stručna javnost u Vranju saglasna  je da su siromaštvo, visoka stopa nezaposlenosti i isključenost iz društva, glavni problemi dece sa smetnjama u razvoju. Iako se socijalno-obrazovnom inkluzijom,  koja je uvedena od 2010. godine, nastoji da ova osetljiva grupa dece postanu aktivni i korisni akteri društvenog života, proces još uvek nosi sistemske nedostatke.

Dostojanstvo, pravo i dobrobit osoba sa smetnjama u razvoju  jeste cilj za koji se deklarativno zalaže Srbija, ali je u praksi ta borba odvija na teritorijama lokalnih zajednica, čiji su najveći nosioci zapravo sami roditelji.  U tom nastojanju da detetu omoguće približne uslove za normalan rast i razvoj, u sprezi između zakonskih rešenja i postojećeg stanja, roditelji neretko uzimaju ulogu stručnih lica,  čime se generišu egzistencijalni problemi.

Sadašnji model inkluzije u obrazovni sistem uveden je sa novim Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja 2009. godine, a 2015. godine sproveden je monitoring u svim školskim uprava u Srbiji.

Vesna Stanković, školski psiholog i predstavnik lokalnog inkluzivnog centra „Pozitiv“ kaže da u osnovi dobiti ovakvog sistema prate i određeni bitni nedostaci.

Roditelji prepušteni sami sebi

Pozitivne stvari se ogledaju u tome  što su ta deca postala deo zajednice, deo vršnjačkih grupa što je značajno za izgradnju samopoštovanja, za sticanje funkcionalnog znanja i kritičkog mišljenja. Stiče se mogućnost zapošljavanja, a dobrobit se odnosi i na roditelje koji žele da njihova deca budu prihvaćena u društvu. Inkluzivno obrazovanje doprinosi da ova kategorija dece postaju aktivni članovi društva koja imaju funkcionalnost u lokalnoj zajednici, društvo postaje tolerantnije, a država ima manja socijalna izdvajanja“, navodi Stanković.

Prema njenim rečima, sa druge strane, monitoring je pokazao da resorno ministarstvo nema dovoljno sredstva za kontinuirane obuke nastavnog kadra, da ne postoji mogućnost plaćanja pedagoških asitenata. Prisutne su arhitektonske prepreke  u školama, a postoje prepreke u tranziciji sa jednog obrazovnog nivoa na drugi, odnosno prelaska iz predškolskog u osnovno i srednje obrazovanje.

Danijela Savić iz Udruženja „Govori glasno“ iz Vranja majka je autističnog dečaka koji pohađa osnovno obrazovanje u redovnoj školi. Ona kaže da je najteži momenat nakon upoznavanja i prihvatanja sa stanjem deteta trenutak upisivanja u sistem obrazovanja.

Suočavate se sa raznoraznim problemima, nerazumevanjem i neuslova. Zapravo od dijagnoze roditelj je prepušten sam sebi, jer je inkluzija lepo zamišljena ali nije uspela u praksi. Borba počinje još pri upisu u vrtić gde vam saopštavaju da u vršnjačkoj grupi nema mesta, tu je i nepostojanje stručnog kadra, a iznad svega odsustvo snage, volje i želje za rad sa ovakvom decom. Papirologija je barijera kroz koju prolazite kao kroz zid i ona iziskuje vreme. Moram da napomenem da je terapija ovakvoj deci višesatni svakodnevni rad sa njima, što je nemoguće postići ukoliko bilo ko od roditelja ima posao“, objašnjava Savićeva na osnovu spostvenog iskustva, uz napomenu da je veima važan faktor edukacija nastavničkog kadra, obuke samih roditelja ali i razvoj terapeutskog savetovališta u Domovima zdravlja.

LIČNI PRATILAC

Pomoć ličnog pratioca koji realizuje lokalna samouprava ne uključuje obrazovni rad, već aktivnost odvođenja i dovođenja iz škole. I pored toga, mnogim roditeljima ovaj vid asistencije nije dostupan podjednako

Tanja Anđelković se među prvim roditeljima susrela sa inkluzijom u svom začetku i svoje iskustvo poredi sa Sizifovim poslom. Poučena sopstvenim primerom, u kome njeno dete sada završava osnovno obrazovanje u rednom školstvu, tvrdi da je njima naneta nepopravljiva šteta zbog nefunkcionisanaj inkluzije.

Do trećeg razreda je nekako i išlo zbog ličnog zalaganja tadašnjeg učitelja i ličnog asistenta koji je obavljao i pedagoške aktivnosti. Sav teret je tada bio na meni, nastavno osoblje nije bilo edukovano, još uvek je sve to prolazilo kroz fazu planiranja, tako da sam ja sama kreirala IOP2. Uhvatili smo se u koštac sa somatskim problemima, sa tikovima koje smo uspeli da prevaziđemo zahvaljujući doborj volji ljudi koji su bili u njegovom nastavnom okruženju“, prepričava Anđelković i dodaje da pravi pakao nastaje u četvrtom razredu kada je sa posla lično asistenta otišla devojka zbog nedefinisanog statusa i nepovoljnog radnog angažovanja.

To su hiper senzitivna deca, koja se retko ali jako vezuju za ljude. Svaka promena je za njih stres i šok, a mi smo kroz to prolazili tri puta. Sva tri puta sam morala da upoznajem asistenta sa svim navikama deteta, njegovim interesovanjem i načinom rada. Od tada traje naša borba u kojoj smo propustili naredne razrede do završnog, a utočište smo našli u Dnevnom boravku „Maštolend“, deli svoja iskustva ova majka dok govori da su u sistemu inkluzije ostali tako što su povremeno išli u školu kako bi bile ispoštovane odredbe zakona.

Anđelković inkluziju posmatra kao ekseriment u kome su deca zamorčići.

Mnogo dece sa razvojnim smetnjama su talentovane osobe koje taj talenat koriste kao oruđe u borbi protiv svog problema, naglašava Srđan Veselinović, profesor istorije i predstavnik Udruženja „Sreća“ iz Novog Sada.

Odlaskom u školu, osim lične sreće deteta, prati  činjenica da postaju društveno korisni članovi zajednice. Deca vršnjaci se njihovim prisustvom uče toleranciji i poštovanju različitosti, a mi ne možemo očekivati napredak ako takvu decu izolujemo“, kaže on poučen iskustvom svog deteta kojeg prati problem prelaska iz osnovnog u srednje obrazovanje.

Veličina jedne zajednice se ogleda u tome kako se ona brine o svojim najslabijim građanima“, zaključuje Veselinović.

U Vranju postoji inicijativa za izradu LAP za decu i omladinu sa invaliditetom kao baznog dokumenta kome će se obezbediti sistematičnost u radu, pravljenje prioriteta, planiranje aktivnosti za naredne godine kao i određivanje osoba ili institucija za realizaciju tih dokumenata. Donošenje ovakvog dokumenta omogućava pristup evropskim fondovima kao finasijske intervencije u inkluzivnom procesu. Iako je definisana kao obaveza svih lokalnih samouprava do sada su ovaj LAP donela samo četiri grada poput Užica,Kragujevca, Smedereva i Kladova.

Milan Zdravković

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

1 Komentar
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Pravnik
04.12.2017. 22:07

Inkluzija, ovakva kakva je, samo steti deci i onoj kojoj treba pomoc i onoj koja su u njihovoj okolini. Na zalost su uzeli pare za uvodjenje inkluzije u skole, potrosili ih i nisu nista uradili. Sad se ponovo hvataju za strane fondove i tako dok neko ima para da daje. A sta ce biti kada prestanu donacije iz inostranstva?
Igraju se s decom i nije ih briga!!!