Na današnji dan okončana vladavina Slobodana Miloševića

 

DANAS se navršava trinaest godina od velikih demonstracija u Beogradu kojima je okončana vladavina Slobodana Miloševića.

Demonstracije su izbile nakon što je Milošević odbio da prizna rezultate izbora za predsednika SR Jugoslavije, septembra 2000. koje je izgubio od kandidata Demokratske opozicije Srbije (DOS) i lidera Demokratske stranke Srbije

Vojislava Koštunice.

Demonstranti su 5. oktobra u Beograd, na plato ispred tadašnje Savezne skupštine, stigli iz čitave Srbije u kolonama automobila, autobusa i kamiona dugačkim desetine kilometara, probijajući buldožerima policijske blokade na putevima.

Već u prepodnevnim satima policija je upotrebila suzavac kako bi sprečila demonstrante da udju u zgradu parlamenta, ali bezuspešno. Zgrada Savezne skupštine je demolirana i zapaljena, kao i zgrada RTS-a u Takovskoj ulici.

Policija je ubrzo prestala da pruža otpor i mahom se pridružila narodu.

U večernjim satima 5. oktobra 2000. gradjanima se sa terase Skupštine Beograda obratio novi predsednik SRJ Vojislav Koštunica, a narednog dana, 6. oktobra Milošević je priznao izborni poraz i čestitao Koštunici.

U demonstracijama je poginula Jasmina Jovanović iz Miloševca kod Velike Plane, koja je pala pod točkove kamiona. Momčilo Stakić iz Krupnja preminuo je od posledica srčanog udara. Povredjeno je 65 ljudi.

Slobodan Milošević je u aprilu 2001. uhapšen zbog finansijskih malverzacija, a dva meseca kasnije je izručen Haškom tribunalu gde mu je sudjeno za genocid u Bosni i Hercegovini, ratne zločine i zločine protiv čovečnosti u Hrvatskoj i na Kosovu. Umro je 11. marta 2006. od infarkta, u svojoj ćeliji u pritvoru Haškog tribunala.

Socijalistička partija Srbije (SPS) čiji je Milošević bio neprikosnoveni lider deceniju, vratila se na vlast 2008. godine postavši deo vladajuće koalicije, čiju je okosnicu činila Demokratska stranka, sa kojom je, potom, potpisala deklaraciju o političkom pomirenju.

U koalicionoj vladi ovog puta sa Srpskom naprednom strankom kao  stožerom, formiranoj posle majskih izbora prošle godine, lider SPS Ivica Dačić je premijer Srbije i ministar unutrašnjih poslova.

Izvor: BETA
 

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

23 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
djura
05.10.2013. 13:08

Najmanje sto zelim je da ispadnem patetican, pa da na danasnji dan govorim o potopljenim nadama, nas dece 5 Oktobra. Nemam dakle nameru da nekom blanjavam pricom o velikim i ugusenim snovima, ugnjavim citaoce Jugmedie. Mi koji smo ucestvovali u svemu tome, veoma dobro znamo ko nas je prevario i ko je kriv, ne samo nama, vec i celoj Srbiji.

Ja i pored svega toga, ni za cim ne mogu da zalim. Iako sam jos tada sumnjao u uspeh tog naseg poduhvata, kao i mnogi drugi, nisam mogao da stojim po strani. Nadao sam se da ce politicki pirati koji su se popeli u prve vagone nase „revolucije“, poispadati na putu do naseg cilja. Na moju, odnosno nasu veliku zalost, umesto da ostanemo bez njih, mi smo ostali bez onoga koji je pravio prtinu i lomio led. Ostali smo bez masinovodje. A tada je sve stalo, samo sto toga u tom trenutku, nismo bili svesni.

Ono sto se je dogadjalo nakon toga, sve do danasnjih dana, je stalno ponavljana Srpska istorija bespuca i uzalodnog lutanja. Istorija koja u ovom, sadasnjem trenutku, apsolutno kulminira.

Dakle, ovo ipak nece biti dnevnik izneverenih ocekivanja i propustenih prilika Srpskog naroda i jedne njegove generacije. Necu govoriti o nama, kojima sa godinama koje prolaze, ovaj datum izaziva sve hladnije emocije.

Govoricu o onima koji danas vedre i oblace, samo zato sto posle tog 5 Oktobra, nikada nije stigao 6 Oktobar. I to ce biti nasa najveca krivica u ocima onih koji ce doci posle nas.

Ja sam se u svojim dosadasnjim obracanjima na Jugmedii, uvek trudio da ona budu sto direktnija. Da se uvek zna, na koga se to moje pisanije prvenstveno odnosi. Ovaj put ce sve sto budem rekao, najvise biti namenjeno onima koji nemaju radikalski pedigre, a SNS su izabrali kao svoju prvu partijsku ljubav sa kojom ce izgubiti svoju politicku nevinost.

Siguran sam medjutim da ce napisano biti veoma zanimljivo cak i onima koji u svakom izbornom ciklusu, glume da su kad je politika u pitanju „virgo intacta“, a ceo Leskovac naravno veoma dobro zna da su cak i penzionisane dame za poslovnu pratnju, na spram njih tako reci nevine. To su oni cije prisustvo dezavuise svaku iole pristojnu stranacku ideju, u tolikoj meri da ona na kraju pri svojoj realizaciji, biva potpuno neprepoznatljiva i sasvim suprotna od izvorne.

Poslednje pomenute dame se sada sa potpunim pravom osecaju uvredjene i ja im se najiskrenije izvinjavam na za njih neprikladnom, ali ipak veoma tacnom poredjenju koje sam upotrebio.

Pomalo zacudjujuca ali obavezna potreba gotovo svakog novog clana bilo koje stranke je, da stalno objasnjava zasto je postao clan te stranke. Pominju se tu neka ideoloska verovanja, pa neke nade u bolju buducnost, pa neki besprekorni lideri i tako redom. Ta objasnjenja, iako u sustini nikoga ne interesuju, cesto znaju da budu, istovremeno i veoma jadna i veoma zabavna. 🙂

Posebno zanimljiva su objasnjenja onih koji su se uclanjivali u neku stranku, u vremenu posle njenog dolaska na vlast. Pri tome te price, savrseno podsecaju na pravdanja mlade i lepe devojke, koja su je udala za prebogatog matorog muskarca sa bolesnom prostatom.

I sta tada da se kaze, osim…

„Pa naravno da ti verujemo. Znamo da ga volis i da je samo ljubav u pitanju. Ne moras nista da nam objasnjavas. Draga nasa starleto.“ 🙂

Dakle princip je isti. Cak ni nijanse nisu prisutne. Prisutna je samo kobajagi ljubav, i kobajagi ideologija. Kljucna rec u oba slucaja je naravno, „kobajagi“. 🙂

Vec mesecima je moguce, bez imalo napora, primetiti da su kod mladjanih skakavaca, ili da budem precizniji, kod zastupnika SNS-a na ovom sajtu, prisutni dosta romanticni i idealisticki pogledi o njihovoj politickoj organizaciju i njenom znacaju. Stice se utisak da im njihove starije kolege jos uvek nisu otkrile „mracnu porodicnu tajnu“ o nastanku njihove stranke, ni na drzavnom a pogotovu ne na lokalnom nivou.

Dobar deo komentatora na ovom sajtu tvrdi da su van partija i da samo podrzavaju Vucicevu i Nikolicevu beskompromisnost. Drugi tvrde da im je SNS prva stranka u zivotu. 🙂 Treci su najoriginalniji jer ih nista drugo ne interesuje osim velicanja lika i dela lokalnog lidera SNS-a. Mislim da ce i jednima i drugima, a pogotovu trecima, biti zanimljivo da saznaju kako je nastala organizacija koju podrzavaju i o kojoj govorimo.

Taj nastanak nije ni malo romantican, a ni spontan, a ponajmanje je uobicajen. U cilju njihove kompletnije obavestenosti, podseticu na neke opste poznate cinjenice koje su u vezi stvaranja SNS-a. Takodje cu izneti i neke mozda potpuno nove i vecini citalaca verovatno nepoznate, u vezi stvaranja i nastanka Leskovackog odbora ove stranke.

Za pocetak bi bilo od velike vaznosti da se podsetimo kako u danasnje vreme uopste dolazi do nastanka politickih partija. Upravo zbog toga cu ovu pricu poceti iz njenog korena. Zbog toga se naravno, izvinjavam onima kojima su buduci navodi iz ovog mog teksta vec poznati. Nadam se da im i pored toga, nece biti i nezanimljivi. 🙂

ivan
05.10.2013. 14:13
Odgovor za  djura

komentar je veoma dug nemogu da citam samo kratko iznesi misljenje kad se bolje zivelo pre ili posle

djura
05.10.2013. 14:35
Odgovor za  ivan

🙂

DS OTPOR
05.10.2013. 15:35
Odgovor za  ivan

Posle se zivelo bolje, ali posto ti imas problem sa citanjem, verovatno si ziveo bolje pre, to je osnovna nasa razlika …

А сад мало она
05.10.2013. 20:31
Odgovor za  DS OTPOR

10 година СПС 10 ДС 10 СНС, ма нек иде живот!
Сјаши курта да узјаши мурта. А народу остаје или да вам се придружИ или да помру од глади. Интересантан концепт!
http://www.youtube.com/watch?v=9FzaxsO3sAg

ivan
07.10.2013. 10:10
Odgovor za  DS OTPOR

znaci ti si posle ziveo bolje ,e sad lmas vreme da citas romane , a ja mislim da se pod komentarom podrazumevaju dve eventualno tri recenice

Korekcija
05.10.2013. 23:59
Odgovor za  ivan

Ne mogu se pise odvojeno

Crveni Kmer
05.10.2013. 15:30
Odgovor za  djura

Koliko čovek mora da bude ljigav od 1 do 100 pa da skoro 10 godina učestvuje u vlasti i da par dana piše analize koje će 5.oktobra da objavljuje na portalima?
86?
Ma jok – 100!

djura
05.10.2013. 13:19

Dakle krenimo redom.

Prilikom stvaranja stranaka u Srbiji, vazi zakonitost da u najvecem broju slucajeva nema nove stranke bez Demokratske stranke. To se naravno odnosi na stranke koje nesto znace. Takodje se to odnosi na period od poslednjih petnaestak godina. Dakle stranka ili nastaje izdvajanjem iz Demokratske ili biva pravljena u njenoj kuhinji.

Demokratska stranka je uvek bila politicka ameba iz koje su prostim i manje ili vise bolnim cepanjem, nastajale druge stranke. Bilo bi jako dosadno nabrajati sve one koje su prostekle iz nje. Neke od njih vise i ne postoje. Neke nove su tako reci juce nastale itd. Najkrace moguce receno, Demokratska stranka je politicka otadzbina, ogromnog broja ucesnika danasnje Srpske politicke stvarnosti. Neverovatna je ta osobina i sposobnost DS-a, ali to sada naravno nije tema.

Za razliku od takvih slucajeva, postoje i stranke cije clanstvo i glasaci nikada nisu bili u demokratskom korpusu, ali su ipak pravljene pod neposrednim pokroviteljstvom DS-a. Najcesce je do takvih situacija dolazilo pred neke od mnogobrojnih izbora, kada je bilo potrebno nekome oduzeti glasove ili prosto receno, razvodniti neciju podrsku. To su potpuno legitimni vidovi politicke borbe, koji su u DS-u u jednom periodu bili dovedeni gotovo do savrsenstva.

Poznata je recimo komicna situacija kada je prilikom akcije sakupljanja potpisa za podrsku jednom „patriotskom“ predsednickom kandidatu, zbunjeni stariji zitelj jednog poveceg „okolnog“ Leskovackog mesta, posle duzeg posmatranja te aktivnosti, stidljivo upitao jednog aktivistu:

„Ma ne li ti sinko bese ovde pre neki dan, al sa onija Zuti. Sa Demokrate“?

„Ma jok stari, cini ti se. Ne dao Bog. Ja gi nji, s’ oci ne mogu da gledam, a kamo li…“. Odgovara prepoznati aktivista DS-a i duboko natice kacket na celo, zamicuci u gomilu.

Desavalo se tako ponekad da samo promenis majicu, sa likom potencijalnog predsednika i cirkus moze da pocne. Radilo se naravno o malim projektima koji su nastajali po potrebi i cim bi ta potreba prosla, oni bi nestajali sa politicke scene. Samo bi majice ostajale, da podsecaju i sopasu ove price od totalnog zaborava.

Bilo je medju svim tim izborima i na prvi pogled cudnih i zbunjujucih situacija, kada je svoje sopstvene glasace, bukvalno trebalo spreciti da glasaju. Ali i to je neka sasvim druga prica, koja nema mnogo veze sa temom. 🙂

Ja sam vise puta ovde rekao da politika nije cist posao. Ovo su samo neki od bezazlenijih dokaza te moje tvrdnje. Za politiku najcesce kazu da je umetnost moguceg. To mogu da kazu politicari, iako mnogi od njih i ne znaju sta to zapravo znaci.

Aktivisti medjutim, politiku posmatraju iz sasvim drugog ugla i za njih je politika gotovo iskljucivo tehnika koju primenju da bi u surovoj i prljavoj igri u kampanji, a prvenstveno na dan izbora, bili uspesniji i snalazljiviji od svojih politickih suparnika.

Malo je sposobnih ljudi na centralnom nivou danas, koju su sposobni da na tako inteligentan opisani nacin vode kampanju neke stranke do pobede. Ja u stvari vise ne vidim ni jednog jedinog, koji je jos uvek politicki aktivan, a da pri tom poznaje tu tehnologiju.

Ne zelim da se pomisli da je politika posao za iskljucivo nepostene i pokvarene ljude. Daleko od toga. Pozeljno je da to budu postene i moralno jake licnosti. Medjutim, mora se priznati da su ipak daleko od svetaca. Tako da, kad god neko pocne da mi govori o svom postenju, a ja pri tom znam da je clan bilo koje stranke, meni je jasno u kojoj meri to moze da bude tacno. Hocu da kazem, da kada se aktivno bavite politikom u bilo kom obliku i na bilo kom nivou, obraz moze da vam ostane cist, ali ruke nazalost nikako.

Tako su dakle pravljene strancice za jednokratnu upotrebu i to vise nikome nije vazno. Pitanje svih pitanja je u stvari: Kako je pravljen i napravljen SNS. Politicka sklepotina, koja ne samo da je pobedila svog kreatora, vec ima nameru da pobedi i svoj sopstveni narod.

Posto u ovoj zemlji svi imamo kratkorocno pamcenje, mi koji malo duze pamtimo, stalno moramo da podsecamo na dogadjaje iz proslosti. Ne samo da se ne bi zaboravilo, vec prvenstveno zbog toga da proslost u ovoj zemlji ne bi postala veciti surogat buducnosti.

Jadranka Nicin
06.10.2013. 03:26
Odgovor za  djura

Auuuuu komsija, ala se ti namlati prazne slame!
Takvo samoljublje odavno nisam ni videla, ni cula…
Bice da te neko prevario hvaleci tvoju mudrost:)

Real Life
06.10.2013. 10:50
Odgovor za  Jadranka Nicin

Kad ne može u stvarnom životu da bude neko onda je „faca“ na portalče 🙂
Mentol. Znate za one mentol bombone?

vesna
08.10.2013. 07:42
Odgovor za  Real Life

Zato se valjda i sakrio iza nicka. kao ti, da vas ne prepoznaju. Ha, ha

Ja ga znam i jeste faca. A tebe moram tek da otkrijem, naučno mislim. Samo ti nastavi da se kriješ iza svog nicka, možda se ti baš ovde proslaviš. A Đuru svi znaju, sem tebe i očigledno im je jasno što se tako potpisuje-da kaže sve što mislimo svi mi građani, zato što on to najlepše radi, a nije fer da ispod stavi svoje ime. Zato se iza nick-a djura-krije moje, tvoje, svačije ime, svih onih koji imaju pameti, razume se i tebe tu računam..

Otpor
05.10.2013. 13:23

Sve je isto samo njega nema.

suncica
05.10.2013. 13:40

A onda su dosli usrecitelji raznih boja i jedne ideologije – oteti i prodati. Bravo narode!

Komunisticki rak
05.10.2013. 14:39
Odgovor za  suncica

Milosevic,Draskovic,Seselj…svi onu su bili u KPJ.

Odlično
05.10.2013. 15:19
Odgovor za  Komunisticki rak

Milosevic,Draskovic,Seselj, Đinđić…četvoročlana banda

Demokrata
07.10.2013. 14:12
Odgovor za  Odlično

Kad je Djindjic bio u KPJ?

Mustafa Golubić
05.10.2013. 13:44

Teško mi je da pristanem da smo ti ili ja, ili svi mi, društvo u celini, odgovorni zato što nije iskorišćena “prilika da se napravi nešto normalno od ove zemlje ili da je to zato što “smo ostali bez onoga koji je pravio prtinu i lomio led.“
Srpske političke elite su krive za to, krivi su oni koji su preuzeli i imali vlast. A elite i vlast su nam u pretežnoj meri, ako se ne varam, oktroisane i nametnute od strane Zapada.
Bojim se da stanje srpske države (društva, politike, ekonomije, školstva, kulture, medija, nauke…) celih 13 godina posle 5. oktobra nije slučajno, već da smo u stanju planskog „rastura“.
A sudeći po nekim delovima tvog teksta ti sebe smatraš i direktno odgovornim za trenutno stanje, ili mi je utisak varljiv? 🙂

djura
05.10.2013. 14:34

Postanje

Opste je poznata stvar, da je danas najveca vladajuca stranka SNS, nastala rascepom u to vreme najvece opozicione stranke SRS. I vrapci sada znaju da je taj rascep u stvari isplaniran u kabinetu tadasnjeg predsednika Srbije i DS-a, Borisa Tadica. Neki ce reci da to pise samo tzv „zuta stampa“. Pa jeste, to je tacno, ali pise i „bela“. I mala deca danas znaju, da je to zaista tako i bilo.

Zasto je ovo bilo potrebno Tadicu, veoma je jasno. Tapkanje u mestu je Srbiji u to vreme bila jedina perspektiva po pitanju euro integracija. Zemlja je u toj dilemi bila bukvalno rascepljena na pola . Tzv. patriotski blok i tzv. pro evropski blok su gotovo uvek bili podjednako jaki. Razlika je bila veoma mala i omogucavala je izborne pobede pro evropskim snagama, ali nista vise od toga. Podseticu da je u zemlji pre izbora 2008 bilo jedva 30 % podrske za Evropu.

Tadic postizbornim uvlacenjem SPS-a u euro pricu i stvaranjem koalicije sa njima, povecava tu podrsku za dodatnih 10 do 15 %. Dobar deo DS-a mu to nikada nije oprostio (medju njima i ja), jer je na taj nacin oprana gadna i kriminalna proslost i SPS-a i njenog lidera. Ipak mora se priznati da je to bio jedini logican potez u daljem razvoju euro podrske u Srbiji. Da do toga nije doslo, ponovo bi smo imali na vlasti crveno – crnu koaliciju i ko zna u kakvom bi stanju i gde bi danas bila Srbija.

Dakle ni posle ovog braka iz cistog racuna izmedju DS-a i SPS-a, dovoljne podrske jos uvek nije bilo. Novih procenata nije bilo nigde na vidiku. Od Kostunice nije mogao ni grip da se preotme, a kamoli podrska za EU. Krajnje desni pokreti su u tom periodu nastajali i nicali kao pecurke posle kise. Njihovo jacanje je dodatno slabilo Euro sanse. Euro ideja u tom periodu permanentno tavori i opada. Novi izbori nisu smeli da se docekaju sa takvi stanjem u birackom telu.

Jedino moguce resenje je bilo ono koje je na prvi pogled bilo najmanje verovatno. Trebalo je uzeti od onih koji najvise i imaju. Dakle, trebalo je razbiti radikale i u sto vecem broju ih prevesti na Euro stranu. Na prvi pogled nemoguca misija, zar ne? Ako se ipak znaju odnosi u tadasnjoj SRS, to mozda i nije bio los plan. Iz danasnje perspektive, maestralan. Ostalo je istorija.

Po pisanju Wikiliksa (bez koga smo vecinu i sami znali) do ovakvog raspleta je doslo uz pomoc velike podrske zapadnih diplomata i njihovih obavestajnih sluzbi. Narucilac posla: Brisel. Glavni projektant: Boris Tadic. Izvodjaci radova: jedan sef kabineta i jedan generalni sekretar. Projekat je zavrsen u rekordnom roku, za manje od godinu dana. Svaka cast. To se zove efikasnost.

U tim mesecima je bilo svacega. Ponajvise zakulisanih radnji na relaciji izmedju kabineta predsednika drzave i vinskog podruma generalnog sekretara. Uglavnom, drustvo ljubitelja dobrih vina, je majstorski odradilo posao. Tomina dunjevaca tu nije ni primirisala, jer koliko god bila dobra, za Evropske rabote i planove, je ipak bila isuvise sirova.

Sredinom Septembra 2008 godine dolazi do kulminacije. Nikolic napusta SRS. Preotetim mandatima formira svoju poslanicku grupu „Napred Srbijo“ i na taj nacin se u stvari van izbora, potpuno menja izborna volja gradjana. To je, mora se priznati, nenormalna stvar koju je dozvolila upravo DS, svojim cutanjem u administrativnom odboru. Dok Tomina poslanicka grupa raste, radikali se naravno osipaju. Celokupna opozicija gubi energiju u sukobima izmedju sebe. Boris Tadic je u toj situaciji bio apsolutni pobednik.

djura
05.10.2013. 15:19

Dakle, dragi moji neupuceni i kratkopamteci ljubitelji SNS-a. 🙂

Vasa voljena stranka, na vasu ogromnu zalost, nije nastala okupljanjem intelektualaca istomisljenika. Nema tu ni nekakve ideje oko koje su se eventualno, spontano okupili radnici, seljaci i postena inteligencija. Vasa stranka je nastala tako sto je, svima vama omrazeni Boris Tadic, izgovorio recenicu koja je za vas pocetak svega.

Ta recenica glasi: „Miki, napravi Tomici stranku“.

Imenovani koji se preziva isto kao i vlasnik nekada cuvene Leskovacke kafane, od tog trenutka krece u akciju.

Radi se o coveku koji je tada jos uvek bio okruzen zidom tajnovitosti. Mozda cak i debljim od onog koji je okruzivao Jovicu Stanisica u „ono“ vreme. On je sve svoje (delikatne) poslove shvatao krajnje ozbiljno. Ovaj zadatak je izgleda, ipak shvatio preozbiljno. Od najljucih rivala, on ima nameru da stvori pitome politicke partnere.

Ozbiljan posao je tek predstojao. Neorganizovanu gomilu bivsih samozvanih cetnika je trebalo pretvoriti u stranku po euro kroju. Svi resursi su im stavljeni na raspolaganje. Novac, mediji, sva moguca podrska. Apsolutno sve sto je bilo potrebno da bi oni usli u skupa i tesna Evropska odela. Pre toga im je naravno trebalo oduzeti sve njihove zardjale kasike za vadjenje ociju. Dakle nije bilo ni malo lako, od gomile Seseljevih odpadnika, u kratkom roku napraviti euro fanatike.

A onda se desava ono ste je u politici sasvim priprodna stvar i sto samo naivni nisu ocekivali. Posle izvesnog vremena, pitomi i krotki partneri prestaju da sakrivaju svoje prave namere. U onom trenutku, kada vise nisu nista besplatno mogli da dobiju od Tadica, oni krecu u ozbiljnu konfrontaciju.

Brisel je bez obzira na sve, konacno zadovoljan jer je dobio svojih zeljenih preko 60 procenata podrske. To je ipak trebalo zacementirati. Kako?

Pa zna se, izborima. Prvi put su se u Srbiji desavali izbori u kojima zapad nije imao svog favorita. Ili se mozda nama naivnima tada samo tako cinilo.

Razmislimo na tu temu. ?

Sta bi se po pitanju podrske euro integracijama dobilo sa pobedom DS-a? Gotovo nista, a mogla bi da se izgubi tesko stecena nadpolovicna vecina. Pri tome mislim da bi pod velikim znakom pitanja bilo to novopeceno naprednjacko europejstvo, u slucaju da nisu oni sastavili vladu. Verovatno bi se posle kraceg vremena lagano vratili na njihovu pravu stranu i na njihovu sasvim prirodnu politiku.

Sta se gubi sa porazom DS-a? Ponovo nista. Za DS barem u ovom trenutku, Evropa nema alternativu. Dakle matematika je veoma prosta. Naprednjaci niti su smeli, niti su mogli da izgube ove izbore.

Ovakav epilog proslogodisnjih Djurdevdanskih izbora, iz danasnje perspektive, deluje sasvim ocekivano i prirodno. Bio je to kladionicarski receno, cist ziher. Samo sto mi to tada nismo znali. Moram da budem iskren do kraja, DS je i trebala da izgubi izbore, zbog sebe same . Malo mnogo smo se bili zaneli i malo mnogo smo bili zaljubljeni u sopstveni odraz u iskrivljenom politickom ogledalu. Malo mnogo smo trpeli mangupe i bandite u svojim sopstvenim redovima.

Ima li nezadovoljnih?

Pa na Beogradskom nivou izgleda da nema. Cak se ni u DS-u ne iskazuje neko preterano nezadovoljstvo, mada bi moralo.

Na lokalu clanstvo DS-a trenutno prezivljava pravi progon. U vecini gradova u tzv unutrasnosti (van Beograda i Vojvodine) u ovom trenutku nije nimalo lako biti clan ili simpatizer DS-a. Tim ljudima gotovo da niko ne pomaze i njihovi problemi ocigledno nikoga ne interesuju. Rukovodstvo DS-a, ocigledno ima druge prioritete. Koji su to prioriteti, jos uvek niko nije shvatio. Ali to je ponovo sasvim druga tema.

I tako. Podsetismo se price o stvaranju SNS-a na drzavnom nivou. A ono sta se je po tom pitanju desavalo u Leskovcu, je takodje jako zanimljiva prica. Pa da se podsetmo i nje u najkracim crtama, dok prirodni ili namerni zaborav, u potpunosti ne izbrise te dogadjaje. 🙂

Razočarenje
05.10.2013. 15:25

da sam znao kakva gologuzija i lopovi dolaze na vlast ne bih nikada rušio Slobu i embargo, pa danas čistačica u školi ne moze da se zaposli, a da nije preko kombinacije.
unakazili su ekonomiju, izgubili teritoriju,rasulo,korupcija,mito..zanimanje političar ne znači voditi zemlju, znači napraviti kombinaciju da uzmeš pare za peto koleno.ljudi,dokle više?

djura
05.10.2013. 16:20

Dakle 12 septembar 2008 godine je dan kada je Tomislav Nikolic napustio SRS. To je u sustini ako ne datum nastanka SNS-a, a onda sigurno dan kada je poceo da nastaje SNS. U tim burnim dogadjanjima za nekada najacu opozicionu SRS, mi Leskovcani smo imali svog predstavnika.

Radi se o tadasnjem potpredsedniku SRS-a, Goranu Cvetanovicu. Njegov ocigledni politicki stav u tom trenutku su zabelezile kamere.

Nezaboravna je naime slika kada ljuti i besni radikalski prvaci, sa psovkama isteruju svog tadasnjeg zamenika predsednka Nikolica, iz zgrade Zemunskog magistrata u kome se nalazi sediste SRS-a.

U toj slici naravno prednjace one tri zene kojima sada gotovo da niko i ne pamti ime. A pored njih u prvom redu, zastitinicki stoji on, radikalski podpredsednik Goran Cvetanovic. I dok Vjerica Radeta, Natasa Jovanovic i Gordana Pop Lazic u tom trenutku rade ono sto najbolje umeju, kunu i proklinju izdajnika, Cvetanovic ga samo strelja mrkim i ostrim pogledom. Kada bi pogledom moglo da se ubija, Nikolicu bi dakle proslog meseca, vec stavljali petogodisnji pomen.

I tako dok Toma odlazi ne okrecuci se, uz salvu psovki i zvizduka, za njim ostaju radikali i ne znajucu da su osudjeni na propast. Niko tada ni slutio nije, da se je odlazeci iz Zemunskog magistrata, Nikolic zaputio pravo prema Evropskoj uniji i porodicnom slikanju sa Obamom.

Za kratko vreme velika vecina radikala ce shvatiti na ciju vodenicu tece bujica, pa ce pokusati da se prikljuce. Toma naravno nikoga nije odbio, ali je sigurno zapamtio ko je kakav u tim danima bio prema njemu.

Nas Sugradjanin Goran Cvetanovic je u tom trenutku bio politicki najbolje kotirani clan neke velike stranke iz naseg grada. Mislim cak da niko od nasih Leskovcana formalno nikada nije imao toliko visoku stranacku funkciju, osim njega. Bio je Seseljev potpredsednik. Mora se znati da je u SRS-u, o svim funkcijama odlucivao jedino i neprikosnoveno upravo Vojislav Seselj. Goran Cvetanovic je godinama bio u milosti velikog Voje i oduvek je sjajno prolazio u svim Seseljevim kombinacijama. Bez obzira da li se radilo o stranackim ili funkcijama u vlasti.

Svojevremeno je kolala prica da je Cvetanovic svoj meteorski uspon u SRS-u zasluzio indirktno svojim poreklom, to jest nacinom na koji je govorio maternjim jezikom. Po toj prici, Voji Seselju je takav nacin izrazavanja, koji i danas obelezava ovog naseg sugradjanina, bio beskrajno simpatican. Seselj, kao jedan od najobrazovanijih i najinteligentnijih Srba, ocigledno ima i veoma „istancan“ smisao za humor. Njega je kao osobu sa urodjenom govornom manom, veoma uveseljavalo prisustvo coveka koji tu manu nije imao, ali je ona na neobjasnjiv nacin ipak bila prisutna u njegovom izrazavanju. 🙂

Cvetanovic dakle, za razliku od mnogih, u tom trenutku nema nameru da napusta radikalsko jato. On je tada, ne samo potpredsednik svoje stranke, vec je i gradonacelnik Leskovca. Isuvise je to mnogo, da bi se uslo u bilo kakvu avanturu sa krajnje neizvesnim ishodom, zar ne?

U celoj Srbiji pocinje da se desava vec poznata stvar. Ekipa oko Nikolica se uvecava kao grudva snega koja se kotrlja niz veoma strmu padinu. To Nikolicevo ukrupnjavanje se naravno desava prvenstveno na racun njegove bivse stranke.

U Leskovcu situacija podseca na trku u kojoj se gotovo svi utrkuju ko ce pre preci na Tominu stranu. Jos u toku meseca Septembra 2008. beleze se prva napustanja SRS-a, koja ce u kasnijoj fazi postati gotovo masovna. Dva najisturenija Radikala, Cvetanovic i Ljubenovic u tom periodu, na izgled, samo mirno merkaju situaciju.

Najveci broj tadasnjih prebega iz SRS-a, je napustio ovu stranku iz razloga licnog nezadovoljstva. Kvalitet tih ljudi je stranacki gledano, bio veoma upitan. Organizovati stranku sa takvim kadrovima, bio je pokusaj koji je unapred osudjen na propast. Toga su bili svesni svi posmatraci na lokalu. Narocito je toga bio svestan Goran Cvetanovic. On je sve iole kvalitetnije i organizaciono sposobnije kadrove SRS-a, cvrsto drzao uz sebe. Za one koji nisu imali potrebne sposobnosti uopste nije brinuo. Znao je dobro da u datom momentu (ako do njega dodje), ta ekipa nece moci da se suprotstavi njegovoj. Takodje je neke od prvih prebega, licno poslao na suprotnu stranu, kako bi uvek imao informacije iz prve ruke.

Ekipa koja je pravila Nikolicevu pricu u Leskovcu, nije imala iskustvo, a ni znanje koje je potrebno za pravljenje ozbiljne stranacke organizacije. Cvetanovic je uspevao da ih uz pomoc svojih ubacenih ljudi dodatno uspori, tako da je organizaciono formiranje (Napred Srbijo) SNS-a, u odnosu na druge krajeve u Srbiji, bilo u debelom zakasnjenju.

Negde krajem oktobra 2008 pocinju da se desavaju ozbiljnije organizacione pripreme, ali Cvetanovic veoma dobro zna da je sve dok se radi o inicijativnom odboru, stvar jos uvek neozbiljna. Bez i najmanje namere da zvucim seksisticki, moram reci da je stvaranje stranke, poprilicno muski i rudarski posao. To u krajnjoj liniji znaci da se zaista radi o bukvalno muskom poslu, narocito u nasoj sredini. A u nastajajucem SNS-u u tom periodu je bio veoma jasno uocljiv nedostatak muskih hormona.

Cvetanovic u tom trenutku to veoma dobro zna i zato ne srlja i ne zuri. Nema ni razloga za tim, jer se na suprotnoj strani sve veoma kilavo odvija. Tamo jos uvek nema cvrste muske ruke. 🙂

U martu mesecu 2009 godine, formiranjem nove skupstinske vecine, Cvetanovic biva smenjen sa mesta gradonacelnika. Jedan od glavnih razloga za njegovim ostankom u Radikalnoj stranci na ovaj nacin biva otklonjen. Onaj drugi (potpredsednicki) razlog, u sve mrsavijoj SRS, svakodnevno gubi na znacaju.

On jos uvek apsolutno kontrolise SRS na lokalu, a narocito njenu odbornicku grupu.

Demokratama u Leskovcu iako imaju sasvim komotnu vecinu, naravno odgovara razbijanje te odbornicke grupe. Dakle trebalo se je umesati u pricu oko pravljenja Tomine stranke u Leskovcu. Trebalo je pogurati stvar, jer zaboga, gotovo svuda je to dosta dobro islo, a u Leskovcu se je debelo tapkalo u mestu. Takva situacije je na neki cudan nacin tumacena i kao neuspeh same DS.

Demokrate su sa pozicije vlasti, mogle puno toga da urade po tom pitanju. U sustini problematika i nije bila toliko slozena, kako se je mozda nekima cinilo. Ti ljudi jednostavno nisu znali da se organizuju i veci deo vremena su provodili plaseci se da Cvetanovic slucajno ne predje i pokvari im planove. Bili su u stanju stalne uplasenosti i podsecali su na zeca kome se na mracnom autoputu, u velikoj brzini priblizava automobil sa upaljenim farovima.

Trebalo je dakle, ubaciti u igru one igrace za koje se je znalo da su nezadovoljni Cvetanovicem, a koji su takodje imali sposobnost da konacno pokrenu stvar sa mrtve tacke. Demokrate su raspolagale informacijama da Cvetanovic jako lose stoji kod Nikolica, ali smo u isto vreme znali i da sa Vucicem ima zacudjujuce izgladjen odnos. Dakle trebalo je preduhitriti moguce probleme i u stranku u formiranju pod hitno ubaciti pristojno sposobne ljude.

Od marta 2009. pa sve do kraja te godine, u redove SNS-a je ubaceno vise desetina ljudi. Najvise iz redova nezadovoljnih radikala, mada je bilo i potpuno novih likova. Zacudjujuca je bila njihova spremnost da saradjuju sa demokratama po tom pitanju. Zelja da se pobegne od Cvetanovica kao i da se bude protiv njega, je nadjacavala animozitet koji su godinama imali prema nama.

Bilo je i smesnih situacija kada u tadasnjem Leskovackom SNS-u (u nastajanju) nisu bili u stanju da obezbede cak ni najminimalnije materijalne uslove za svoje funkcionisanje. Zbog toga su zuti kreatori iz senke, morali da im obezbede cak i finansijere.

Sve u svemu, posle traljavog pocetka i posle mnogo muke, to je ipak pocinjalo da lici na nesto, na sta jedna stranka i treba da lici.

Leskovacke demokrate su znale da ce sa ubacivanjem veceg broja ljudi, povecati svoje sanse da na kraju imaju uticaj na novo rukovodstvo, ma kakvo ono bilo. Vreme ce pokazati da to i nije bila losa strategija. Iskreno receno nismo ni znali koliko malo vremena imamo. U decembru su posle duzeg ubedjivanja, ubaceni poslednji radikali na „vezi“. Za Cvetanovica i Ljubenovica smo znali da pazljivo motre jedan na drugog.

A onda u igru ulazi faktor srece koji je ovoga puta bio na Cvetanovicevoj strani. Tri dana pre kraja godine, Cvetanovic postaje poslanik. Vec sutradan je pred kamerama teatralno vratio mandat i prikljucio se SNS-u. Zahvaljujuci tom grestu, Toma je ipak uspeo da u svom secanju bar malo potisne onaj cuveni Cvetanovicev mrki pogled ispred Zemunskog magistrata.

A u Leskovackom SNS-u sok, neverica i muk. 🙁

Jedva smo uspevali da ih sprecimo da se svi kolektivno ne vrate u Radikalnu stranku. Tolika je bila njihova ljubav prema bivsem sefu. Neki su se ipak vratili. Jedan manji deo nije mogao ni da ostane, a ni da se vrati kod radikala pa su otisli dalje. Mnogi su ipak i pored svega ostali i za sada se odlicno drze. 🙂

Vecina njih je sasvim svesna buducih obaveza koje ce imati prema Demokratama. Poneki ipak pokusavaju da se provuku neopazeno, nadajuci se da cemo mi Demokrate sve zaboraviti. Nadaju se da smo toliko slabi da nam njihove uzvratne usluge nikada nece zatrebati. Ponekad (ali samo ponekad), misleci da su sada mnogo vazni i zasticeni visokim polozajima na kojima se nalaze, samo prodju i ne jave se.

A onda sledi ono najlepse u ovom poslu. Okrenes davno memorisani telefonski broj i cujes polutihu recenicu: „Izvini Sefe, nisam te video“. 🙂

Ukoliko moje poslednje tvrdnje, nekima koji ovo citaju bas i ne lice na istinu, neka ih slobodno provere.

Pa kod njega naravno. 🙂

Ne kazem da zna, ali znam da odavno naslucuje.

Beli Listic
05.10.2013. 18:58

Tog petog oktobra se secam po bageru i nekom DOS lideru koji je bio obucen u trenericu i veskao se na tom istom bageru!
Vec tada mi je bilo jasno da ako je to jedan od lidera demokratske Srbije da se Srbiji ne pise dobro.
Kasnije se ispostavilo da je taj baja u trenerici ˝gospodin˝ Velimir Ilic.