POSLEDNJA ŽELJA ACE ZUMBERA

Teška jesenja magla zapahnu ga čim otvori ulazna vrata. Podiže okovratnik, dublje ugura glavu u ramena i krenu ka štali. To je svakoga jutra bila njegova putanja, ali ovo jutro je za njega bilo više od tragedije. Ovog jutra opraštao se od svoje ljubavi Mile i zajedničkog sina Žike, bebe.

Uđe u toplu štalu odsedla konja, spremi čeze i krenu ka kući.

„O bože, o sudbino, spasi me, anđeli, došapnite joj da ne ide, umreću bez njih“, stade nasred lepo uređenog dvorišta moleći se bez reči, potom pogleda u još sivo nebo, prekrsti se i kao od olova teškim nogama otvori kućna vrata.

U predsoblju je pucketala vatra iz šporeta. Tek skuvano mleko se isparavalo na cigli, a čaj već ohladio na stolu pored kojeg su stajala dva velika i još nova kofera.

Iz bočne sobe bez marame i kape izađoše otac Mladen i majka Jaglika.

“Sinko, mora li?”, pita otac po čijim se podočnjacima videlo da je noć probdeo.

“Mora oče”, reče Aca kratko i rukom im pokaza da se vrate u svoju sobu.

Polako, skoro nečujno, otvori vrata velike spavaće sobe. Pola sata kasnije, otuda prvo izađe Mila, mlada vitka crnka sa strukom kao u devojke i cipelama sa visokim potpeticima, iza nje je Aca nosio uvijenog u ćebe svog devetomesečnog sina Žiku.

“Izađite da se pozdravite”, pozva roditelje.

Sada su iz bočne sobe izašli obučeni i umiveni, ali uplakani. Poljubiše ruku bebi u Acinom naručju, a Mladen prošaputa tiho: “Mislio sam da ćeš me ti dočuvati, ali izgleda da ćeš čuvati onog dedu u Beogradu”.

Mili, koja je već ruku držala na bravi, u kardigan kaputu i s malom crnom tašnom, samo pružiše ruku bez reči, jer, sve svoje reči istrošili su poslednjih nedelja.

Mila, Žika i Aca izađoše zajedno iz kuće, a posle par minuta Mladen i Jaglika odgledaše ih kako čezama prelaze centar sela i udaljavaju se dole ka reci.

Tada su poslednji put videli nesuđenu snahu.

Aca Zumber

Aca Stojanović bio je visok, naočit momak.  Rođen je u dobrostojećoj porodici u podradanskom selu Ivanje, gde su se njegovi roditelji, kao celo selo, doselili iz Crne Trave. Otac mu je bio poljoprivrednik i kačar, Mladen kačar, a još kao mali dobio je nadimak Zumber i taj nadimak ostao mu je do kraja života. Umro je u roditeljskoj kući u poznim godinama skoro nepokretan.

Još kao dečačić pokazivao je sklonosti ka dunđerskom i stolarskom zanatu, pa su ga Mladen i Jaglika poslali kod rođaka iz Crne Trave da šegrtuje u Beogradu. Pričaju da je naučio i da zida i da pravi krovove, vrata i prozore i da je u Beogradu završio “osmoljetku” i stekao zanatsku diplomu. No, izbio je Prvi svetski rat, pa je Aca sa 17 godina pozvan na služenje vojnog roka.

Sa srpskom vojskom borio se na Ceru, prešao Albaniju, oporavljao se u Grčkoj i vojevao na Solunskom frontu.

Autor teksta

Po završetku rata vratio se u rodno selo, ali kako je kuća bila puna čeljadi, a novca malo, ponovo se zaputio u Beograd da nastavi gde je stao i zarađenim novcem pomogne roditelje.

Jedne nedelje, šetajući na Kalemegdanu, video je nasmejanu Milu, devojku mlađu od njega skoro 10 godina. U momentu ga je opčinio njen široki osmeh i crne kovrdže. Mila je bila rođena Beograđanka. Ljubav se rascvetala, ljubav koju nisu odobravali Milini roditelji iz srednje građanske klase.

“Pa on je seljak iz vukojebine”, bez pardona bi svakoga dana Mili stavljao do znanja njen brkati otac.

No taj seljak je za Milu, ali i za mnoge žene tokom njegovog života, bio magija. Bilo je u njegovom držanju, stasu, glasu, očima koje skeniraju, u ravnomernoj naraciji s osmehom na kraju usana, nešto što je sagovornika teralo na slušanje, nešto što je izazivalo znatiželju i želju za osvajanjem.

S druge strane, Aca je bio spreman da uči. Ne samo zanat, kojeg je brzo savladao, nego da čita, da se oblači varoški, da jede uz pomoć noža i viljuške, a njegov zaštitni znak do kraja bio je slamnati šešir.

Ne zna se tačno da li je Mila u Ivanje sa Acom došla uz odobrenje roditelja, ali je izvesno da je odlučila da zameni  velegradski za seoski život, 300 kilometara dalje od rodnog doma.

Novopečeni par dovezao je iz Lebana u Ivanje, onim istim čezama, Mladen, budući svekar. Seljani su Milu dočekali kao svetsko čudo, skoro u špaliru dok su se čeze s konjem njihale po neravnom putu uz seoske udžerice.

Kapija kuće Stojanovića bila je širom otvorena. Na njoj Jaglika s ćerkama i komšinicima. U rukama cveće, pogača i so.

Čeze se zaustavljaju i dvoje mladih, oboje obučeni po poslednjoj beogradskoj modi izlaze polako. Prvo Aca koji se okreće i džentlmenski pridržava Milu za ruku dok ona nesigurno staje na stepenik i spušta nogu na tlo.

Zbunjena je. Nije očekivala, kako se kasnije prisećala, kraljevski doček. Devojku su prigrlili i čuvali kao malo vode na dlanu. Aca se odmah bacio na posao, na stolarski. U svom podrumu već je imao veliku “stegu”, poređana “rendea”, maljeve, čekiće i sve što je trebalo za izradu “tišljeraja”.

Brzo se pročuo, pa je posla bio više nego što je mogao. Zato je uzimao i često menjao šegrte.

Mila je posle dva tri meseca ostala u drugom stanju. Venčanje se odlagalo od danas do sutra, ali u tim planinskim selima ulazak mlade u kuću smatrao se zvaničnim brakom. Bilo je porodica sa po desetoro dece čiji roditelji nisu bili venčani, ili su se venčavali negde tamo pred smrt, zbog imovine.

Aca se s Milom šetao kroz selo, vodio je na piknik na Radan planinu, a uveče na igranke, odmah ispod njegove kuće. Mila je znala da igra narodna kola, ali kasno uveče iz njihove sobe čule bi se šansone, sa gramofona kojeg je donela u miraz.

Sreći nije bilo kraja kada se Mili i Aci rodio sin, kome su dali ime Žika.

Niko nije saznao zašto su se šest meseci kasnije pokvarili odnosi između Mile i Ace. Da li je tome doprineo Aca, koji je, pokazaće se to u potonjim decenijama, bio veoma težak čovek, pedantan do bola, principijelan, tvrdica i nedruželjubiv, ili je Milina ljubav zgasla tamo u nedođiji, odvojenoj od života na koji je navikla.

Tek, desilo se jutro u kome je ona sa Acinom sinom iščezla iz života meštana Ivanja.

Aca je i posle toga često odlazio u Beograd jer su još dva njegova srca kucala tamo.

Godinu dana posle onog tužnog sumornog jutra, rešio je da još jednom okuša sreću i zakuca na vrata njenih roditelja. Naoružao se strpljenjem, rešen da ovoga puta ponudu Mili venčanje i zajednički život u Beogradu. Otvorili su mu vrata, ne Mila, već njena sestra.

Unutra je zatekao celu porodicu na okupu. Obradovao mu se samo Žika koji je već trčkarao i govorio.

Zagrlivši dete seo je na fotelju sa nogarama, bez dozvole brkatog domaćina kuće.

“Milo, došao sam po tebe. Došao sam da te vodim na venačnje, kupio sam burme, našao sam lep stan. Ajde da prekinemo ovu tugu i da živimo sa našim sinom”, govrio je gledajući u Miline velike crne oči koje su ovoga puta imale neki tajanstveni sjaj, kao u vreme njihove najveće ljubavi.

“Još me voli”, pomisli Aca, pa se ohrabren obrati njenom ocu.

“Gospodine, iako sam seljak, ja sam dovoljno uštedeo da vašoj ćerki i unuku obezbedim pristojan život. Ja sada i zvanično prosim Milinu ruku od Vas”, pričao je Aca sve po beogradskom.

Čim to izgovori, sobom sa poluspuštenim roletnama ponovo ovlada neprijatna tišina. Starina polako podiže glavu u upre pogled u Milu koja je sve vreme stajala.

To je bi znak, dozvola da Mila progovori.

“Aco, dete možeš da viđaš kad god poželiš. Ali mene ne. Ja sam se upravo verila i narednog meseca se udajem”, reče Mila, podiže ruku i pokaza prsten.

Duša Ace Zumbera je tog momenta vrištala, ali ponosni gorštak je smirio srce. Posle minut, dva čuo se njegov izmenjeni gospodski glas.

“Neka ti je sa srećom. Tebi i svima vama. Dete nosi moje prezime i molim da mi ne pravite probeleme kako ne bi smo išli na sud. Molim, spremite mog sina da današnji dan provedem s njim, vraćam ga večeras. Bići ispred kapije”, ustao je, poklonio se, kazao – zbogom i bez okretanja izašao iz dvorišta svoje velike ljubavi.

Veza između oca i sina se održavala sve do sinoljevog puberteta. Dečak je dolazio u Ivanje. Bio je voljen i čuvan. No, odjednom se ta veza prekinula. Više ga niko nije viđao preko leta, a Acu niko nije smeo da pita. Kasnije se proneo glas da je Žika uzeo prezime svog očuha – Mihajlović.

Acin sin više nikada nije došao u Ivanje, čak ni onda dok je ovaj bolovao godinama. Dolazili su rođaci, sestre, sestričine, bio je tu nekoliko leta neki Jovica, unuk njegove sestre iz Beograda, student riđe kose, koji je, pričalo se, podsećao na mladog Acu Zumbera, pa se izgubio. Do seljana je došla priča da se Joca oženio s Norvežanokm i da ima 7 sinova te da sada živi u Francuskoj.

Aca se nekoliko godina posle razlaza s Milom oženio Marom iz sela Bublica. Nisu imali dece, ali su živeli u skladnom braku, bar se tako činilo, no posle Mile nije vrednovao ni jednu ženu, pa je ne naočitu Maru varao. Iz jedne od vanbračnih veza, pričalo se, rodila se devojčica.

Te devojčice, koja je kao odrasla ličila na Acu, nema više. Davno je umrla, nema ni njenog sina, Acinog nikada priznatog unuka.

Kada su se javili prvi znaci hronične bolesti kod do tada baš zdravog Ace, prvo što je poželeo je da vidi Milu.

“Vodi me kod Mile, da je vidim poslednji put”, rekao je Krsjani, jednoj od bratanica koja je takođe došla iz Beograda da dočuva njega i Maru.

I odvela ga je. Sa već ostarelom Milom sreo se u jednom od beogradskih parkova. Ni Krsjana nije saznala o čemu su pričali, ali je posle dvočasovnog razgovora, dok su se udaljavali od Mile čula sledeće: Sada mogu da umrem, ispunila si mi poslednju želju.

Po povratku iz Beograda legao je u krevet i odatle uz pomoć Mare i bratanice odlazio samo do toaleta. Umro je u snu.

Krsjana je dočuvala i Maru, i u kući Ace Zumbera živela još dugo. Otišla je kada se i ona razbolela. Kuću, jednu od najlepših u selu, više nije imao ko da obilazi. Urušila se i posle mnogo, mnogo godina kupljena je, peuređena, ali više ne liči na sebe i u njoj nema potomaka Acinih rođaka, čiji je spomenik na groblju u Ivanju pao.

Iza Ace su ostale samo priče, izbledela sećanja sada ostarelih ljudi koji ga pamte i kao velikog protivnika komunističke vlasti, kao solunca koji je skromnu penziju dobio tek pred smrt. Stoje još na nekim napuštenim kućama prozori koje je on svojim rukama pravio, možda misleći na svoju nikada prežaljenu ljubav Milu Beograđanku.

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

8 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
srbIN
29.05.2022. 18:49

Predivno, svaka čast na tekstu.

sima srbija zvani ljoticevac
29.05.2022. 19:29

Ipak su najlepse ljubavne price. Glavni junak je bio slolunac. Mali broj ljudi zna da je dugogodisnji direktor Instituta za savremenu istoriju rodjen u blizini pomenutog Ivanja, precizno u selu Stulac. Covek je moj prijatelj i redovno posecujem, predavanja, promocije knjiga kad god radi na jugu Srbije.
Opisivao je Kajmakcalansku bitku koja se odigrala od 12. do 30. septembra 1916 godine. Sa ogromnim zrtvama na obema stranama, bila je to prakticno prva ozbiljna pobeda Srpske vojske. Nevezano za gornji tekst bitka se odigrala na nadmorskoj visini od 2.500 metara.
Kako je u svojim govorima govorio Moma Pavlovic.
Oni su se uzeleli, srpski vojnici, svojih majki, svojih sestara, svoje dece, a najvise svojih supruga. ,,Poljubili,, bi flasu rakije, prekrstilise i rekli. Ajd uz bozju pomoc do moje kuce.
Ljubav Srbina i Srpkinje zna da bude svakojaka i ne postoji merna jedinica koja moze da je izmeri.

Megi
30.05.2022. 00:51

Poštovana urednice, sa nestrpljenjem očekujem vaše kolumne ili stavove, kako god, ali posebno vaše priče. Ja ne mogu da procenim ko vam je ideal u prozi, ama baš nikako. Skolna sam zaključku da vi gradite svoj stil, kome opet ne mogu dati ime jer nisam kvalifikana s obzirom da su brojevi moja struka.
No, ipak, vi sa malo reči napišete roman, ceo ljudski život, vi nas bukvalno prenesete u vreme o kojem pišete. I ovaj Aca rekla bih da bi po godinama mogao meni biti pradeda, možda i čukun deda. Ali vi ste ga osavremenili, uadhnuli mu duh današnjih mladića.
Jednom rečju, pročitala u dahu, sjajna priča, dobar ste pisac kao i novinar, pre svega poznajete zanat i obrazovanje. Respekt i pišite češće.

Aleksandar Rangelov
30.05.2022. 09:58

Postoje priče koje ispričaju suštinu života.
Kao stvorene za dramski scenario.
Čitaoca neprimetno i neosetno zavedu, premeste kao vremeplovom u prošlost i pred našim očima ožive
„Bilo jednom u Ivanju, u Srbiji …“

„Tek, desilo se jutro u kome je ona sa Acinim sinom iščezla iz života meštana Ivanja.
Aca je i posle toga često odlazio u Beograd jer su još dva njegova srca kucala tamo“.
Čitajući ove reči shvatio sam da su mi moji profesori nešto prećutali i nisu mi sve rekli o anatomiji – da svaki čovek ima jedno vidljivo srce bez koga umire telo i nekoliko nevidljivih bez kojih umire duša …

glasam za vas
30.05.2022. 16:36

Poštovani doktore, izabrali ste najlepšu rečenice zbog koje me je moje srce zabolelo dok sam čitao ovu predivnu ljubavnu priču u prohujalom vremenu, izvučenu iz nekog ugla, komode ili polomljenog ormana.

P.S. moj nik je sasvim slučajan. To ne znači da ću glasati za Vas, tako se potisujem na ovom portalu i veoma retko komentarišem zbog botova.

Nišlija
30.05.2022. 16:41

Poštovana redakcijo, bravo za ovaj tekst i bravo za ovaj jedinstveni sajt. Danas ste mi ulepšali inače dan na bolovanju. Ovaj tekst mi je naleteo pa sam pričitao skoro sav sadržaj na kolumna-stav, koju, priznajem, ranije nisam otvarao. Bravo! Ovo nema niko u Nišu. Red političkih komentara, red prozna lirika. ..

Иван Милошевић струковни мед. радиолог
31.05.2022. 03:35

ВОЛИМ ДА ЧИТАМ ТЕКСТОВЕ УВЕК ПОШТОВАНЕ УРЕДНИЦЕ. ПОСЕБНО ЊЕНЕ ПРИЧЕ ИЗ ЊЕНОГ ЗАВИЧАЈА. ПУНЕ ЕМПАТИЈЕ, ОСЕЋАЈНОСТИ, ТУГЕ … МИСЛИМ ДА ЈЕ ВРЕМЕ ДА УРЕДНИЦА НАПИШЕ ЈЕДНУ КЊИГУ, ГДЕ ЋЕ ПИСАНА РЕЧ, ОСТАТИ ТРАЈНИ СПОМЕНИК НА БОГАТУ ПРОШЛОСТ ЈЕДНОГ КРАЈА У СРБИЈИ. ТАКВИХ ЈЕ КОД НАС НА СВАКОМ КОРАКУ.ПОШТО САМ ПРОЧИТАО СКОРО СВЕ ЊЕНЕ ПРИЧЕ, ЈА САМ ВЕЋ ПРОЧИТАО ЊЕНУ БОДУЋУ КЊИГУ.

Otac studenta
04.02.2023. 00:59

Uf? Bem ti lebac! Gde ubodoh ovu pricu???
Postovana urednice, pa vi ste MAG.
Ovo je prica za film. Ma kakve Vere i sl.
Kad bi se ova prica seljacko-gradska prosirila u dublje uslo u likove, bio bi odlican scenario za film. Kunem se.