Poslednji potomci po muškoj liniji Vlade Ilića, čuvenog gradonačelnika Beograda

Poznavaoci biografije Vlade Ilića (1882-1952), industrijalca i gradonačelnika Beograda,znaju da on nije imao potomstvo. Od šestoro braće Ilića jedino je Mihajlo (1864-1929) imao muške potomke. Uroš (1890-1964) i Tihomir (1896-1941) živeli su u Leskovcu, a najstariji brat Svetozar (1885-1961) sa porodicom se preselio u Karlovac, gde su Ilić posle Prvog svetskog rata osnovali dve fabrike. U tom hrvatskom gradu Svetozarev sin Siniša (1909-1991) se oženio, tako da tamo njegovi potomci i danas žive.

Zahvaljujući Marinu Bakiću, novinaru i građanskom aktivisti iz Karlovca, saznali smo šta se desilo sa poslednjim nosiocima prezimena Ilić, jer su u Srbiji ostali samo potomci po ženskoj liniji. Marin Bakić je razgovarao sa Milutinom (1945), praunukom Mihajla Ilića, o tome kako su se burni istorijski događaji odrazili na njihovu porodicu koja skoro 100 godina živi u Hrvatskoj.

Inače, Milutin Ilić ima ćerku Mirjanu (1977) i sina Milana (1979), koji su osnovali svoje porodice. Od toga da li će Milan imati muškog potomka zavisi da li prezime Ilić nakon dva veka biti nastavljeno.

Pojas uz Koranu, danas najvredniji prostor u Karlovcu, dnevni boravak Karlovčana i izletnika, nekada je bio u vlasništvu čuvene obitelji Ilić. S jednim od posljednjih njenih izdanaka, umirovljenim građevinarom Milutinom Ilićem, šećemo ovim krajem i prisjećamo se slika iz povijesti ove moćne obitelji, o kojoj Karlovčani danas premalo znaju.

„Moj život nikad nije bio uvjetovan društvenim značajem obitelji iz koje potječem. Naravno, s vremenom sam sve više znao o tome i ta saznanja jednostavno prijaju. Međutim, to nije imalo utjecaja u mojem ponašanju i u mojoj filozofiji života“, kaže umirovljeni građevinar i željezničar iz Karlovca Milutin Ilić, izdanak jedne od najmoćnijih i najimućnijih jugoslavenskih obitelji iz razdoblja između dva svjetska rata, koja je u svom vlasništvu imala i tvornice „Vuna“ i „Tekstilna industrija“ na Rakovcu i Turnju. S njime otvaramo škrinju sjećanja nekoć najmoćnije, a potom i proskribirane te zaboravljene obitelji.

S Milutinom šećemo iz Vrbanićevog perivoja ka koranskom slapu. Zastaje i pokazuje rukom od perivoja ka Vunskom polju i Školskoj sportskoj dvorani „Mladost“ te mjestu nekadašnjeg Hotela „Korana“. „Ovo je sve pripadalo mojoj obitelji, odnosno našoj tvornici“, kaže. Danas je taj pojas uz Koranu najvredniji prostor u Karlovcu, dnevni boravak Karlovčana i izletnika. Milutinovi susjedi, prijatelji i poznanici vjerojatno pojma nemaju da je izdanak jedne od najvećih jugoslavenskih „dinastija“.

Milutin je sin Siniše Ilića čiji je otac Svetozar bio upravitelj tvornice u vlasništvu koncerna „Ilić i sinovi“ iz Vlasotinca kod Leskovca. Gospodarski značaj i utjecaj te obitelji za prve Jugoslavije mjerljiv je vjerojatno sa značajem i utjecajem obitelji Todorić za neovisne Hrvatske.

Čuvena obitelj koja je kao kuma imala kralja

Ishodište obitelji je Kosta Ilić nadimka Mumdžija jer je, izučivši mumdžijski zanat, proizvodio od loja sredstva za pranje, nešto poput sapuna. Kao zanatlija se osamostalio, širio je svoje poslovanje na trgovinu i bankarstvo, a stjecao je i politički ugled kao jedan od onih koji je sudjelovao u oslobađanju Vlasotinca od Turaka. Imetak je uvećavao kupovanjem napuštenih turskih imanja, a krajem 19. stoljeća osniva i gajtanaru, dakle ulazi u tekstilnu industriju koja će obilježiti tu obitelj. Svoje sinove je uortačio u biznise i oni su uspješno nastavili razvijati poslove.

Kosta Ilić imao je sedmoro djece, jedno od njih bio je pradjeda našeg sugovornika, a drugo, najmlađe dijete, bio je Vlada Ilić, po mnogima najznačajniji gradonačelnik Beograda u povijesti.

Bio je prvi školovani tekstilni industrijalac u Srbiji, a poslovanje je započeo uzevši kredit Srpske banke u Zagrebu. Za vrijeme svog mandata koji je trajao od 1935. do 1939. reformirao je gradsku upravu i ustabilio financije, osigurao jeftiniju električnu energiju za razvoj zanatstva, poveo veliku kampanju izgradnje radničkih stanova, različite socijalne infrastrukture kao što su škole, vrtići i zdravstveni objekti… Zaslužan je za viseći most preko Save, Pančevački most i cestovno- željeznički te novu željezničku prugu, tramvajsku liniju do Zemuna, izgradnju Beogradskog sajma… Za vrijeme njegove vlasti je postavljen kamen temeljac za izgradnju hrama svetog Save, izgrađeni su palača glavne pošte, Vukov spomenik, gradska poliklinika, dezinfekcijski zavod, gradska bolnica, poliklinika za kožne i venerične bolesti, dom dječje zaštite, Univerzitetska dječja klinika. Ujedno, za njegove vlasti je započelo zasipavanje savske obale radi širenja grada, što je danas Novi Beograd, otvoren je zoološki vrt… Kum na vjenčanju mu je bio kralj Aleksandar I. Karađorđević, što dovoljno govori o njegovu utjecaju. Ove godine mu je 140. godišnjica rođenja i 70. godišnjica smrti, a preminuo je sa stigmom narodnog neprijatelja i nakon zatvorske kazne – komunisti su mu zamjerali potpis na apel da se surađuje s okupatorom i što su njegove tvornice poslovale za vrijeme rata, i to s dobiti. Zadnjih godina je na djelu u Srbiji njegova sudska, historiografska i kulturna rehabilitacija, pa je tako, između ostaloga, izdana i monografija Saše Z. Stankovića „Vlada Ilić – prvi moderni gradonačelnik Beograda“ i producirana je radio-drama Maše Pevac „Od gradonačelnika do neprijatelja naroda“.

Vlada Ilić nije imao potomaka, dok je njegov brat Mihajlo imao veliku obitelj iz koje potječe i spomenuti Svetozar, koji je došao u Karlovac. Tu je onda njegov sin Siniša nastavio lozu, a nakon njega i Milutin, s kojim razgovaramo na Korani.

Revolucija odnosi sve

Komunisti su zamjerali Ilićima i u Karlovcu ne samo rad za vrijeme okupacije, nego i poslovanje s dobiti, pa su time opravdavali zaplijenu imovine. O konfiskaciji karlovačke tekstilne industrije nakon Drugog svjetskog rata je u znanstvenom članku u Časopisu za suvremenu povijest pisao povjesničar Nikola Perković prije dvije godine. „Ideološki gledano, svako poduzeće koje je ratno vrijeme prošlo neokrznuto ratnim štetama i razaranjem te poslovalo s pozitivnom bilancom u očima nositelja socijalističke revolucije poticalo je sumnju na održavanje prijateljskih i poslovnih odnosa s ustaškim vlastima“, zapisao je Perković.

Dodaje da je na početku rata prodano više robe trgovcima nego državnim ustanovama, a od 1942. do 1945. vrijednost robe prodane državnim vlastima premašuje vrijednost robe prodane trgovcima. To je bilo dovoljno komunistima, piše Perković, da zaplijene cjelokupnu Vladinu imovinu u Karlovcu.

„Za koga su karlovačke tvornice mogle poslovati od 1941. do 1945. godine nego za Nezavisnu Državu Hrvatsku? Kako se taj krimen mogao izbjeći“, retorički pita Milutin.

Nakon rata su Svetozar i njegova supruga emigrirali u Francusku, gdje su umrli i gdje su ukopani.

„Vidio je kako je prošao Vlado, koji je kazao da nema razloga bježati, pa je odležao deset godina u zatvoru“, kaže Milutin. Sa sinom Sinišom, koji se školovao za tekstilnog inženjera i koji je radio do rata u obiteljskim tvornicama, Svetozar se povremeno dopisivao – uglavnom bi razmjenjivali čestitke povodom blagdana. Nakon rata je Siniša nastavio raditi u struci, pa i kao prosvjetni radnik.

Svi putevi vode u Karlovac

Karlovac je do druge polovice 19. stoljeća bio jedan od bogatijih gradova juga Austro-Ugarske zbog žitne trgovine rijekama. Izgradnjom željeznice pada značaj Karlovca i taj grad zapada u tridesetogodišnju stagnaciju. Izgradnja električne elektrane u Ozlju pak označava početak industrijalizacije i daje Karlovcu prednost u odnosu na ostale gradove jer se opskrbljivao jeftinom strujom. Gradske vlasti su ulagačima besplatno nudile zemljišta i oslobađale ih lokalnih poreza.

Ujedno, masa seoskog stanovništva seli se u grad i čini jeftinu radnu snagu, što je također privuklo investitore poput Ilića. Oni 1925. kupuju Slijepčevićev mlin na Turnju, a 1926. mlin na koranskom slapu na Rakovcu, pa osnivaju dvije tvrtke na tim lokacijama – „Vuna“ i „Tekstilne tvornice“. Mada dvije odvojene tvrtke, bile su prepletene proizvodno, upravljački i vlasnički, a obje su zapošljavale po pet stotina radnika. Proizvodili su muško, žensko i dječje donje rublje, radna odijela, sve vrste štofova, marame, čohe i deke za vojsku, žandarmeriju, vatrogasce, bolnice, vrpce…

„Prvi put sam došao u Karlovac 1926. godine pri putovanju sa sestrom iz Beograda za Kranjsku goru. Svratili smo da vidimo što su tata i stric kupili. I kod tog prvog susreta s ovim gradom rekao sam da, ako se ikada budem pitao gdje ću živjeti, to će biti Karlovac. I tako se i obistinilo“, kazao je u intervjuu Novom karlovačkom tjedniku od 30. srpnja 1991. godine Siniša Ilić.

Ubrzo nakon tog intervjua je preminuo, a Milutin kaže da je rat koji je upravo počinjao tome doprinio.

„Podsjetilo ga je to na 1941. godinu. Tada je uhapšen i proveo je više od godinu dana u zatvoru, da bi potom, kao ‘bugarski državljanin’, jer je rođen u Leskovcu koji je pripao za Drugog svjetskog rata Bugarskoj, protjeran u Srbiju sa ženom i dvoje djece. Ja sam njegovo treće dijete. Rođen sam pred sam kraj rata u Beogradu 1945. godine“, kaže Milutin i dodaje da ga je otac savjetovao 1991. godine da nikamo ne odlazi, nego da istrpi i ostane u Karlovcu za vrijeme posljednjeg rata.

„Dok sam se tu kupao kao mladić, nikad mi na pamet nije palo da su slap i turbina nekada pripadali mojoj obitelji, niti je to spomenuo bilo tko iz mojeg društva. Uopće time nisam bio opterećen, nego glazbom, jer sam svirao violinu u gradskom simfonijskom orkestru, košarkom, a igrao sam za Košarkaški klub ‘Željezničar’, školovanjem i, naravno, djevojkama“, veli Milutin.

To je u svom životnom intervjuu danom novinarki Novog karlovačkog tjednika Branki Dojčinović, potvrdio i Siniša. „Inače, svojoj djeci nisam govorio o tome što je naša obitelj imala prije rata, pa je moj sin tek kao gimnazijalac od svojeg profesora saznao za porijeklo naziva Vunskog polja pa tako i za svoje ‘buržujsko’ porijeklo“, svjedočio je Siniša.

Inače, Siniša je oženio Mirjanu Lovrić, kćerku karlovačkog trgovca Milutina Lovrića, po kojemu je naš sugovornik dobio ime. Lovrić i njegov brat Stanko su ubijeni u Jasenovcu, a obojica su bili stipendisti Srpskog privrednog društva „Privrednik“.

(Ne)povrat imovine

Kako je Vlada Ilić bio naveden kao većinski vlasnik koncerna i pripadajućih tvornica, objašnjava naš sugovornik, u Hrvatskoj je zbog toga nastao problem prilikom povrata oduzete imovine jer zakon nije uvažavao neizravno srodstvo. Vlada, koji nije imao potomaka, je „tek“ brat njegova pradjeda Mihajla.

No, u Srbiji se i dalje vode postupci za povrat oduzete imovine ili obeštećenje jer srpski zakoni uvažavaju pravo članova „šire“ obitelji. U imovinu oko koje se vodi postupak spada i Vladina vila u kojoj je sad beogradski hotel u Venizelosovoj ulici.

„Konfiskacija nakon rata zadesila je svu industriju bivše Jugoslavije pa tako i moju i moje obitelji. S tim sam se pomirio. A što očekujem od denacionalizacije? Za sebe i suprugu ništa, jer živimo od moje penzije, stečene nakon rata. Međutim, kad su već doneseni zakoni koji to omogućavaju, tražim radi svoje djece onu imovinu koja mi je bila oduzeta“, izjasnio se o tome Siniša 1991. dodavši: „Znate, to sam htio prvo da kažem, ostavimo tu denacionalizaciju, glavno zlo je prošlo. Mnogi će se kajati i ako to dobiju jer nisu više sposobni da to preuzmu s odgovornošću. Pitanje je da li će znati time da upravljaju. Čuo sam da su nekima vraćeni stambeni objekti, u vrlo lošem stanju. Što bi oni s time? Stari su se navikli na ovaj život i sada to ne mogu mijenjati, a mladi se nisu naučili na rad. I puno generacija će proći, ne jedna, da se tek priviknemo na rad.“

S Milutinom prelazimo od slapa i turbine cestu i dolazimo na šetnicu pokraj Vunskog polja, a to je mjesto puno igrališta – sportskih i dječjih, puno, posebno ljeti, mladih, starih. Ono što je nekada pripadalo njegovoj obitelji, sada pripada svima i baština je generacija. Unatoč nepravdi, kod Milutina ne razaznajemo gorčinu, samo ponos. Ponosnog ga i slikamo, pa se rastajemo.

Foto: Marin Bakić i privatna arhiva

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram i Twitter!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila:
Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

4 komentara

  • Drago mi je kad pisete o ljudima iz naseg kraja koji su ostavili svoj trag (ono sto je svima poznato Zoo – vrt Beograd, prva tranvajska linija Beograd-Zemun i jos mnogo toga) . Zalosno je da nigde u gradu nema obelezije ovakvom i njemu slicnim ljudima. Sve ono po cemu je Mali Mancester prepoznatljiv dugujemo njima….

    4
    0

  • Потпуно тачно…и много генерација ће проћи док се опет не научимо да радимо…браво!

    3
    0

  • А шта је са осталим члановима породице са слике? Новинар не пита Милутина о томе?

    0
    0

  • Milutinov brat Petar ima samo jednog sina koji nema potomstvo, a sestra Ranka nije se ni udala. U Vlasotincu u Narodnoj biblioteci 5.7. biće predavanje o Ilićima povodom 70 godina od smrti Vlade Ilića. Tu će biti prilika da čujete više o rodoslovu Ilića, fokus je porodičnoj istoriji s obzirom da je društvena istorija detaljno opisana u knjizi Prvi moderni gradonačelnik Beograda.

    0
    0