ISPOVEST DRAGANE PAVLOVIĆ IZ LESKOVCA KOJA SE PRE BOMBARDOVANJA VRATILA U SRBIJU

Priča doktorke nauka o nostalgiji, ljubavi i neočekivanim bolnim lekcijama

Iako sam kao doktor arhitekture u Firenci predavala na fakultetu, a posle radila u struci u Bolonji i imala lep stan, živela zaista veoma lepo, sve vreme sam tugovala za mojim Leskovcem i mojom Srbijom, a konačna odluka o povratku pala je 1998.godine kada sam osetila da se nad mojom zemljom nadvijaju crni oblaci. Došla sam kada su drugi odlazili i sačekala bombe. Htela sam da budem sa svojim narodom.

Ovako za Jugmediu počinje svoju životnu priču prof. dr arhitekture Dragana Pavlović, tiha Leskovčanaka, jedan od potomaka Dragi i Dušana Slavuja, kroz čija se dva bioskopa početkom dvadesetih godina prošlog veka odvijao celukupan društveni život i koji su na neki način pioniri ekonomskog buma između dva velika rata, perioda koga danas, takođe sa nostalgijom, nazivamo – Zlatno doba.

Dragana je jedina intelektualka njene generacije koja se sa bogatog zapada, iz Italije, vratila u svoj rodni kraj. Veoma zahtevan Arhitektonski fakultet završila je u Beogradu, posle čega se obrela u Italiju.

“Posle fakulteta, otišla sam 1982.godine u Italiju, onako, da vidim svet. A onda sam tamo ostala 16 godina. Doktorirala sam na državnom Univerzitetu u Firenci, gde sam bila i asistent 6 godina jednom divnom profesoru koji je postao i ostao, ne samo moj mentor, već moj misti, živela, radila i sazrevala u Bolonji i izgrađivala profesionalno iskustvo od crtača do odgovornih pozicija u raznim oblastima arhitekture, putovala po Evropi, Africi i Južnoj Americi… A nostalgija za mojom Srbijom uvek je bila prisutna”,  ispoveda se ova intelektualka i samohrana majka koja danas živi od 18.000 dinara invalidske penzije, dok ne stigne ona italijanska koja se dobija tek sa 67 godina života.

Povod za ovu priču bio je naš prvoaprilski šaljivi tekst “NEVEROVATNO Danas se vraća 20.000 mladih na nagovor Dijaspore Juga Srbije, u koji je, kaže, u prvi mah poverovala.

„Bila me na početku čitanja obuzela neka groznica od sreće, pri kraju sam se ohladila kada sam videla da je reč o šali“, objašnjava Pavlovićeva, inače članica udruženja povratnika iz inostranstva pod nazivom Repats, koje broji svega oko 1500 nostalgičara.

„Volela bih da dođe do masovnog povratka naših školovanih ljudi iz inostranstva jer znam da u svima njima živi velika nostalgija i ljubav prema domovini. Sa sobom bi doneli jedan novi svet, jedan novi, bolji, sistem od ovoga koji mi imamo, ali znam da je to prosto, bar u mom životu – nemoguće“, objašnjava.

U sunčanoj Italiji je, nastavlja, državni sistem razmazio jer nije morala da zna ni ko joj je predsednik države ni predsednik vlade, a sloboda mišljenja i govora, posebno onog kritičkog – poželnja. Radila je i zarađivala i imala vreme da se posveti sebi.

„Zavolela sam ljude jer su slični nama. No, kada su počeli ratovi u bivšoj Jugoslaviji i kada sam videla kako naš narod pati, a njih nije briga za to, počela sam drugačije da ih posmatram. Tako sam odlučila da svog jedinca rodim u Srbiji, da bude ,srpče,. Iz stana u Bolonji nestale su mi sve stvari, otišle na buvljak, ali mi je najteže što sam ostala bez 10 stručnih kutija knjiga i bez fotografija, uspomena. U Srbiju sam došla samo sa ličnim dokumentima, diplomom doktora nauka i jednogodišnjim sinom. Nisam se kajala, neznajući da će na nas bacati osiromašeni uranijum i čvrsto verujući da ću posao naći jer imam zanat u rukama, te da ću svoje ideje stečene u svetu moći na neki način da implementiram u svojoj zemlji, u svom gradu“.

Ispalao je, međutim, da joj ta diploma nije mnogo vredela u zemlji zbog koje je žrtvovala lagodan život. Na njenom matičnom fakultetu u Beogradu je jedva nostrifikovana jer se nije priznavala bolonjska diploma, čiji je sistem par godina kasnije postao zakon i u Srbiji. Konkurisala je na raznim fakultetima, ali za nju nije bilo mesta. Radila je nekoliko godina za USAID (CHF Serbia) kao glavni inženjer kancelarije, a od 2008. do 2012. na državnom Univerzitetu u Novom Pazaru kao docent na svim predmetima iz urbanizma.

I Draganin sin Milorad Stanković (22), koji studira u Beogradu, je nemirnog duha, pa je proveo godinu dana u Japanu kako bi učio japanski i kendo i upoznao drugačiju kulturu

“U međuvremenu sam se razbolela od karcionama i otišla u preranu, invalidsku penziju. Danas radim samo ako me i kada me neko pozove. Uglavnom se družim sa sinom, koji studira u Beogradu i s drvećem na Hisaru, mada poznajem skoro sve ljude u Leskovcu. Povukla sam se, poučena bolnim lekcijama”, priča razočarana potomkinja Slavuja, ali bez gorčine u glasu.

Uči se, kaže, da sebe čuva od daljih razočaranja.

“Početkom 2000,2001.godine radila sam za grad Leskovac mnoge besplatne poslove, javno kritikovala, ponevši tu naviku iz Italije, što ni posle 10 godina od Generalnog urbanističkog plana nema detaljnog, uspela sam za vrlo kratko vreme da prikupim dve peticije, jednu da novi autoput ostane na staroj trasi pored Leskovca i drugu da se Prištinski univerzitet smesti u Leskovcu. Niko od leskovačkih političara nas nije podržao osim tadašnjeg načelnika okruga Milićevića, koji je brzo, verovatno pod pritiskom, odustao od podrške. Nije prihvaćen ni plan moje grupe arhitekata kao idejno rešenje za trg u centru Leskovca gde sam predlagala podizanje nivoa Veternice, ploveće ostrvo, a trg bez i jednog pesečenog drveta”, prepričava sve ono što je nateralo da se povuče, da odustane.

Iako je prošla tako kako jeste, ona i danas smatra da ima mesta za povratak mladih i školovanih Srba iz inostranstva i da to treba da bude jedna velika kampanja države Srbije, kako ne bi i oni prošli njen put.

“Pored znanja i velike ljubavi prema svojoj domovini, doneli bi jedan drugačiji način razmišljanja, drugačiji, slobodniji duh, menjali bi i izgled države i njen sistem nabolje. Jer, ja pouzdano znam da svi oni nose veliku nostalgiju u sebi”.

Iako je od njenog povratka u Srbiju, u Leskovac, prošlo već 20 godina, ona još ne može da se pomiri sa kolektivnom i pojedinačnom nemarnošću.

“U našem narodu ima mnogo nemara. Nikako da shvatimo da ono što je naše jeste i tvoje, tvoja briga. Nikako da valorizujemo sebe i našu istoriju. Ja sam za vreme bombardovanja pisala svojim kolegama u Italiji i molila da javno reaguju i mnogi to jesu učinili, kao, na primer, moj prijatelj Loriano Macchiavelli, pisac kriminalnih romana (objavio je više od 30 romana, a prikazivana je i TV serija „L ispettore Sarti“ po njegovom scenariju). Saučestvovao je u mom bolu za strašan vandalizam na Kosovu i Metohiji i podigao svest italijanske javnosti objavivši tekst u italijanskim dnevnim novinama „La Repubblica“.. Mnogo sam mu zahvalna”, pokazuje tekst koji je prenela i srpska “Politika”

Posle dve decenije ona, za razliku od Andreja Tarkovskog u filmu “Nostalgija”, ne gleda različitim očima svoju domovinu i Italiju. “Kada zatvorim oči, obe zemlje, i ona gde sam uživala i čiji me je sistem razmazio, i moja divna ali surova Srbija, imaju sve moguće boje i sve tople i osunčane”, kaže prof. dr arhitekture Dragana Pavlović iz Leskovca, gde zajedno odlučujemo baš tu da stavimo tačku.

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

6 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Italiano Vero
21.04.2019. 18:10

Делимично разумем ваш разлог за повратак,јер сви ми који смо отишли негде далеко дубоко у себи и даље маштамо једно те исто-повратак. Међутим ту илузију разбије врло црна стварност,сваког пута када дођемо у родни град.Онда настане контра ефекат,жеља да се вратимо тамо где смо емигрирали.

Ormai, la Italia e diventata la nostra patria,anche se tanti ancora oggi sognano di tornare.

Jelena
21.04.2019. 19:42

Svaka cast na uspehu,ljudskosti i patriotizmu,koji danas retko idu zajedno i nazalost nisu garant srece,pogotovu ovde,sto smo i ja i moja porodica iskusili. Rastuzilo me je to sto se kasnije desilo, ali mi je drago kad procitam o istinski sjajnim ljudima u nasem gradu.Sve najbolje!

vera
21.04.2019. 19:48

Zasto volim da citam Jugmediju ?eto i zbog ovakvih prica .

jug
21.04.2019. 20:52

“Pored znanja i velike ljubavi prema svojoj domovini, doneli bi jedan drugačiji način razmišljanja, drugačiji, slobodniji duh, menjali bi i izgled države i njen sistem nabolje. Jer, ja pouzdano znam da svi oni nose veliku nostalgiju u sebi”. Potpuno je u pravu, ali tako razmisljaju oni koji normalno razmisljaju sto nazalost nije slucaj sa vecinom ljudi ovde, u Leskovcu. Kad se vratite gledaju vas kao marsovca i dok ste vi srecni sto ste se konacno vratili „kuci“ ostali vas studiraju kako bi pronasli nesto lose u vasem zivotu i sami doneli zakljucak kako je u stvari vama bio los zivot tamo negde pa ste zato dosli, a ne zato sto ste zeleli i imali mogucnost odnosno dobru ekonomiju da ste sebi to mogli da priustite. Niko ne polazi od toga da ste vi uzivali u svom zivotu tamo negde, uzivali u pravom smislu reci ali da ste se vratili u Leskovac jer volite svoje poreklo i domovinu. Kad se vratite onda nestanu oni za koje ste mislili da su vam iskreni i pravi, veliki prijatelji. Nestanu je ocigledno nemaju vise koristi od vas. Onda pokazu koliko su vam u stvari neprijatelji, da su sa vama bili samo iz koristi.koliko su bili lazni dok ste se vi uvek radovali susretima s njima, Tek onda kad se vratite shvatite koliko mrznje u ovom gradu postoji, koliko su ljudi sebicni i zavidni, na sta su sve iskompleksirani ljudi spremni da urade kako bi vama zagorcali zivot, jer ga sami nikada nisu ni imali. I dobro je da se svako vrati bar na par meseci a ne za stalno, samo da vidi kakvi su ovde ljudi i na sta su sve spremni da vam zagorcaju povratak. Da vide kako ljudi lece svoje komplekse poigravajuci se s vama, koliko su puni zavisti i mrznje, koliko su lazni, lista je dugacka…A kada budete ovde tih par meseci onda cete se vratiti srecni i sa zadovoljstvom tamo odakle ste dosli i nikada vas vise nikakva nostalgija nece vuci za ovim gradom i ovim ljudima vec cete moci da svoj zivot nastavite u radosti, srecno i shvaticete koliko imate lep zivot i uzivacete, a ovi ovde puni mrznje neka se sami guse u svojoj mrznji.

izbegla
21.04.2019. 21:57

Odemu Srbiji na ferije 15 dana i jedva cekam da se vratim tamo tuga pregolema a svake godine grdje i grdje

Viki
22.04.2019. 07:32

Na žalost nisu je tadašnji političari podržali da auto-put ostane na staroj trasi.Odsekli su Leskovac tim potezom a imali bi i veoma lep trg kog još uvek čekamo.