SLIKA

Bila je tiha noć. I pored toga, nisam mogao da spavam. Što je najgore, ništa me nije mučilo. Kao mali, često sam maštao da slikam. U početku, sve se svodilo na želju, rezultati su bili ispod proseka. Kasnije sam vežbao po malo i na kraju uspeo sebi da pričinim zadovoljstvo završenim radom.

Nikada nisam voleo da gubim vreme, pa tako i tada, samo sam ustao i rešio da proverim, nisam li izgubio svoj osećaj za slikanje.

Žena i deca su spavali, krišom sam se ušunjao u dečiju sobu i iz sinovljevog ormana izvukao papir iz bloka za crtanje. Lakši deo je završen, teži je značio da sam u mraku, sa police, morao da uzmem pribor za bojenje. Sreća me je poslužila kao mnogo puta u životu. Ništa nije zaškripalo.

Upalio sam svetolo u kuhinji, postavo papir i pribor na sto, razvukao osmeh i počeo svoju magiju. Hteo sam da naslikam kuću pored reke, sa dosta zelenila i cveća oko nje, vedrim plavim nebom i nekoliko ptica u letu.

Mučio sam se, ali na kraju sam dobio sliku. Da li je bila kao ona u glavi? Ni približno. Ono što je meni bilo bitno, imala je obrise. Znao sam da nisam talentovan, i sa te strane, slika je prevazišla moja iščekivanja.

U centru grada smo imali veliki pano, na njemu su slike izlagali najbolji majstori tog zanata. Bio je otvorenog tipa, svako je mogao da postavi svoje malo remek delo. I zaista, bilo je prelepih crteža. Međutim, kao da nije bilo dovoljno slikara, samo je par njih kačilo svoje slike. Nije to bilo slučajno.

Puno je ljudi dolazilo da gleda. Neki su negodovali, neki bili oduševljeni, ono što je najbitnije, autori su izazivali reakcije. Tolike da su i sami posmatrači počeli da dolaze sa svojim crtežima. Ipak, kao da im neki strah nije dozvoljavao da ih okače na pano.

U smiraj dana, gužva bi nestajala, samo bi se videla sena, sena osobe o kojoj su svi nerado govorili. Grande Maestro Nero, tako su ga zvali. On je oterao najviše slikara. Kada bi se svi razišli, prilazio bi pored slika i ružio ih. Preko njih je crtao svoje, crnom bojom.

Kažu da je slikar, pravi, jedan od najboljih, iako ja ni jednu njegovu sliku ne vidoh. Važnije mu je bilo da naruži druge, nego da sebe u svom sjaju predstavi.

Interesantno, izazivao je veće reakcije nego slikari. Nisu bile pozitivne. Ni kod gledalaca, ni kod autora. Iako su ljudi negodovali, vlasnik panoa nije hteo da osigura slike. Ostavo je otvoren pristup, misleći, društvo treba da se ogleda u njemu. Ako smo mogli da proizvedemo jednu takvu osobu, ako nismo mogli da preusmerimo njen talenat u stvaralaštvo, zašto bi nas on štitio na panou? Na neki način, bio je u pravu.

U svemu tome, meni dodje da okačim onu što sam naslikao. Pano je bio prazan, samo sam prišao, zabio četiri špenadle preko papira i ubrzanim hodom se udaljio.

Ujutru me je sačekala nacrnjena slika, i poruka “nesposobnjakoviću”. Za sliku nisam previše mario , ali uvreda me je dotakla.
Dok sam sam gledao tužno u pano, priđe mi jedan mladić.

– Da li je to Vaša slika, baš mi se svidela!? – upitao me.

Pogledah ga zbunjeno.

– Jeste, ne preteruj – odgovorih malo postiđen.

– Slika ima toplinu, voleo bih da i sam mogu nešto slično naslikati – nastavio je.

– Pa, nije teško, za tako nešto ti treba samo malo upornosti – rekoh mu.

– Ma nema šanse, probao sam – bio je uporan.

Razgovor se širio, a ja sam se žurio.

– Dođi sutra uveče da se ispričamo – dok sam mu to govorio, zakačio sam novu sliku.

Otišao sam kući, uradio svoje obaveze i čekao noć. Uvek bih sebi dao još malo vremena, ali, ukoliko sna ne bi bilo na vidiku, crtao bih ponovo.

Dan mi je prošao uobičajeno. Padao je mrak i krenuo sam u grad. Nisam još ni prišao panou, čekao me je mladi poznanik.

– Kako da počnem? – zaustavio me je pitanjem.

– Za početak, najbolje je da naučis crtati osnovne geografske pojmove: krug, kvadrat, kocku, elipsu i trougao. Kada to usavršiš, predmete ili živa bića koje želiš da slikaš možeš da sastaviš upravo iz njih – nisam ni počeo novu rečenicu, začuli su se koraci ispred nas.

Osoba obučena u crno, stala je ispred moje slike i počela svoj šou. Gledao sam je, ali mi nije odvukla pažnju. Vratio sam fokus na razgovor. Nije mi bilo važno, ni da li je uništila sliku, ni kakvu je poruku ostavila. Ono što mi je bilo važno je da oni koji znaju manje, nauče bar to malo što ja znam. Bio sam ponosan zato što je to isto osetio i moj sagovornik.

Dok sam se vraćao kući, živog me je interesovalo, hoće li okačiti svoju sliku u dogledno vreme?

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

6 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Psiho-mehaničar
09.09.2015. 09:26

Da mi nisu rekli da imam psihu, ne bih je imao, imao bih nesto sto ne bih znao sta je, a i ovako, kad znam sta je, nemam nista od toga. Psiho mehanicar je osoba koja je edukovana da popravlja psihu, koja se, znaci, kvari. Posto je psiha ogromna u hiljadu slojeva naslagana, stoga broj kvarova je povelik. Kvarovi su ne popravljivi i svaki kvar je proglasen ispravnim i legalizovanim radom celog covecanstva. Pa sta rade mehanicari, oni ubedjuju pokvarene da je njihov kvar ispravan i da se ne brinu zbog toga. Nema lakseg posla u kome samo treba da potvrdite da je problem ispravan. Procentualno, ljudi sa problemima su malobrojni. Jedan standardni problem, dodje covek i kaze, ubio sam coveka, mnogo mi je tesko. Mehanicar mu dade instant odgovor, otprilike, ako je bilo potrebe da to uradite, sve je u redu. Covek zamuca i rece, da morao sam. Eto vidite, ono sto se mora nije tesko. Tako su svi naizgled teski problemi pretvoreni u garantovanu lakocu zivljenja.
Kobajagi normalan svet koraca u sigurnu buducnost totalno pokvaren.

Ovidije
09.09.2015. 11:09

Baš mi se svidela priča. Link za još neku priču? Možda knjiga (zbirka)? Volio bih da pročitam još nešto od istog autora. Pozz

Strpljenje Nežnost Sreća (SNS)
09.09.2015. 14:12
Odgovor za  Ovidije

Redakcijo, hvala ti što postojiš. Vi ste svetlo na kraju tunela i jednini spas za naš grad. Leskovac samo sa Jugmedijom i kolumnistima može napred. Molim redakciju za što više ovakvih priča, jer je Leskovac čitav vek žedan ovako talenovanih autora. Sve pohvale kolumnisti. Hvala!

misterija
09.09.2015. 20:22

A taj Maestro, je li Fantom iz podzemlja ili Dama Pik?

Was ist Kunst, Kahlenmann?
10.09.2015. 08:29

Boj se bije bije
SNS se zastava vije
za slobodu Jugmedije.
Na vi je, bre, kad vam je tolko bitna. Beg nije cicija.

battle for jugmedija
10.09.2015. 10:43

И ја мислим да је сврха текста да југмедија буде „етнички“ (страначки) чиста. Оцрнити неке тамо који аутору горње небулозе сметају. Само се ви напредњаци изнапишите. Да има само за све напредњаке.