ĐORĐE VELJKOVIĆ IZ PEČENJEVCA PORED LESKOVCA

U Americi ostvario svoj san, pa se vratio na rodno ognjište zbog dece: ISPOVEST MLADOG LESKOVČANINA

Mladi Đorđe Veljković iz sela Pečenjevce je, kao i mnogi mladi Srbi, maštao o životu u Americi gde je i ostvario sopstveni američki san. Otuđenost ljudi, tuga za rodnim ognjištem i želja da njegova deca od malena znaju ko su i odakle su, su bili presudni za odluku o povratku u Srbiju i Pečenjevce. On je jedan od 1000 ljudi koji se iz Amerike vrati u Srbiju.

U nastavku ispovestu Đorđa Veljkovića.

Još kao dete rano sam ostao bez oca i vođen svim neprilikama ovog života maštao sam da jednog dana odem iz svog sela.  Već sa 15 godina upisujem Srednju železničku školu u Beogradu i po završetku nastavljam na Visoke strukovne studije železničkog mašinstva. Pri kraju druge godine čuo sam za program Work and travel gde studenti idi u Ameriku, mogu da zarade i pritom vide američki stil života kao na filmu.

Sa već dobrim znanjem engleskog iz škole lako sam dobio vizu i moj san počinje polako da se ostvaruje.

Otišavši tamo, bio sam očaran kako sve to izgleda. Ali takođe sam i radio dva posla kako bih pokrio sve moje troškove i nešto zaradio.Tada sam želeo da se vratim da završim studije a i već sam se bio uželeo rodne grude posle par meseci.

Kada sam se vratio završio sam Višu železničku školu, ali kako to kod nas biva da bi počeo da radiš moraš da imaš neku vezu. Ja je nisam imao i shvatio sam da moram da nađem načina da opet odem za Ameriku.

Upisao sam nakon toga fakultet za ekonomiju i finansije kao specijalizaciju i time ponovo ostvario pravo da odem ali ovoga puta čvrsto rešen da tamo i ostanem. Shvatio sam da bih svojoj budućoj porodici jedino tako mogao da obezdedim normalne uslove za život. Otišavši ponovo, znao sam već na čemu sam.

Sada to više nije bio dečački san već sam imao jasan cilj sta žeilim.

This slideshow requires JavaScript.

Otišao sam prvo u Houstonu,  a u Miami gde sam polagao za kamion. To je bio jedini posao gde možeš da zaradiš brzo novac kao neko ko je tek došao. Bio je to težak put.

Preselio sam se u Čikago i tamo ostao do mog povratka u Srbiju.

Svoju sadašnju suprugu Milicu upoznao sam dok smo bili na studijama u Beogradu. I da, bila je to ljjubav na prvi pogled, ali sun trebale četiri druženja da shvatimo da smo mnogo više od prijatelja.

I posle mog drugog polaska za ameriku sada već davne 2015. godine nismo više mogli jedan bez drugog. Posle godinu i po dana provedenih na telefonu uspela je da dobije vizu i dođe za Ameriku gde smo se odmah nakon toga venčali i odmah rešili da osnujemo porodicu, iako se na taj korak retko ko rešio u to vreme jer svi tamo koji smo došli su ugavnom bili iz razloga da zaradimo.

Posle pet dugih i napornih godina vožnje kamiona rešili smo da se vratimo. Tamo smo dobili sina i ćerku koji su dobili njihovo državljansvo i za mene je to već bio ogroman uspeh.

Već posle par godina se čovek navikne na tamošnje uslove života. Shvatite da život nije kao na filmu a da godine prolaze.

Ono na šta nismo mogli da se naviknemo to je da ne budemo oboje pored svoje dece dok odrastaju. A tamo da bi se preživelo moraš da radiš od jutra do mraka ništa bolje ni kao kod nas samo što je tamo mnogo uredeniji sistem ali to posle nekog vremena počne i da vam smeta i uželite se prostijeg načina života konkretno svoje rodne grude.

Ono što je nas održavalo tamo je naša zajednica Srba u Čikagu i to u okvriru Srpske Pravoslavne Crkve. Svake nedelje bi smo se okupljali na liturgiji i nama je ta nedelja bila sve.

Pričali bi smo ko je iz kog mesta, spremali naša jela, odražavali naše festivale gde bi se obavezno i zapevalo, a tu je bila i moja šansa gde sam stalno pevao i tako dodatno zarađivao i uvek se dičio što sam iz sela našeg legendarnog Tome.

Sve je nas spajalo samo jedno a to je Srbija.

Mi Srbi smo takav narod. Najviše se volimo i poštujemo kada smo van svoje zemlje. Ne znam zašto je tako, ali barem znam da je moguće.

Najveći razlog zbog kojeg smo se vratili su naša deca. Iako zbog ne baš sjajnog života u Srbiji želimo da ih naučimo ko su i odakle potiču da sto više budemo sa njima i učestvujemo u njihovom odrastanju.

Ovde, u Pečenjevcu smo se odvikli od svega. I, evo, i posle godinu i par meseci čini mi se da se još odvikavamo od tamošnjeg načina života.

Više smo na selu nego u gradu. Sređujemo život na selu jer deca obožavaju da tamo budu.

Relativno smo zadovoljni uslovima u kojima živimo. Živimo na kraju sela i to nam daje dodatnu motivaciju jer imamo neki svoj mir.

Pecenjevce me podseca na neko američko selo jer su  sela tamo jako moderna. Kada to kažem mislim da imaju policiju, ambulantu, restorane, dom kulture i markete, ali ono što mislim da ovde fali je ulaganje više u decu.

S obzirom da je Pečenjevce jedno od većih sela i da su okolna sela jako blizu, nedostaje jedan obrazovni sistem, gde će deca od najranijih godina moći da idu u vrtić i da uče i da se igraju jer je upravo tu ključ uspeha svakog deteta. Da bi dete išlo u vrtić, da bi se bavilo muzikom ili nekim sportom,  mora da ide u veći grad i ako zbog svoje dece budem bio primoran da živim u gradu uradiću to.

Kada bi se više obratilo pažnje da u selima poput Pečenjevca imate više pogodnosti za svoju decu mnogi bi i razmisljali da tu i ostanu.

This slideshow requires JavaScript.

Naše selo je lepo, bogato prirodom i prelepom borovom šumom, koja, kada bi se uredila, bila bi prva atrakcija za šetače pa i za one koji vole da jašu konje i dišu punim plućima.

Trenutno radim online, dispečujem kamione širom Amerike, i zadovoljan sam svojim poslom jer sam stalno kod kuće.

Vikendom se bavim pevanjem na veseljima a u slobodno vreme uglavnom pre podne radim oko voća i uređujem dvorište. Naš život je postao još lepši i bogatiji jer smo u martu ove godine dobili još jednog sina.

 

Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

3 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Lena
01.10.2021. 16:40

Lepa zivotna i porodicna prica.Srecno na dalje!

Mavashi
02.10.2021. 18:27

Pametno. Tamo radi, ovde živi. Tamo bi bio sirotinja, a ovde su gazde santim parama.

sava
25.01.2022. 23:17

Napisali ste.On je jedan od 1000 ljudi koji se iz Amerike vrati u Srbiju.Decku svaka cast ali ovakva pausalna demografija. Otisao je iz Amerike ali je ona ostala u njemu,cak je i novi posao americki. I bavice se njime dok ga ne zarezu,oporezu i provere sta radi.Koliko je Amerika losa pokazuje i podatak da su mu deca tamo rodjena i da mogu uvek tamo da se vrate.A vraticese sigurno jer im ova i ovakva drzava ne nude mnogo izbora. Decko,cuvaj vozacku dozvoli jel ti znas da je tu teska ali brza lova.Srecno.