U rukama Srđana Stojiljkovića iz Leskovca utkano stogodišnje iskustvo obućara Taratumba, koje nema s kim da podeli (video)

Pre sto godina kada su leskovački industrijalci uz pomoć povoljnih državnih kredita širili tekstilnu industriju i podizale se i druge fabrike, kada se krupnim koracima koračalo ka zlatnom dobu i srpskom Mančesteru, onaj niži sloj Leskovčana takođe je tražio svoje mesto pod suncem i u istoriju grada na Veternici.

Jedan od njih bio je i Milorad Stojiljković iz porodice Taratumba, a stare leskovačke porodice ponosile su svojim nadimcima. Shvatajući da i u Leskovac stiže Evropa i da će i za sitne zanatlije biti posla, on je otvorio obućarsku radnju i za kratko vreme razvio posao.

Istom zanatu naučio je i svoja tri sina, iako su sva trojica završila srednje škole.

Sinovi čiraci

“Kao i ja i mojo tac i njegova braća odrasla su učeći zanat u očevoj radnji i školovali se. Jedan stric je, na primer, bio knjigovođa u državnoj službi, ali je posle podne morao da nastavi rad u radnji jer mnogo bilo posla”, priča Srđan Stojiljković Taratumba, sin srednjeg Miloradovog sina Dušana i treća generacija Taratumbinih koja se bavi ovim poslom.

Posao je išao veoma dobro, Srđanov deda je držao sve konce u svojim rukama, menjali su lokacije svoje radnje, ali jednoga dana je došlo vreme da se sinovi osamostale, onda kada su, kako je osnivač ocenio, savladali zanat.

“Moj deda, moj tac i moji stričevi nisu samo popravljali obuću. Naprotiv, njihova osnovna delatnost bila je izrada obuće, cipela, sandala, čizama i opanaka, pre svega. Bilo je dovoljno da dama pokaže neki modni evropski ili domaći časopis s cipelama i za kratko vreme dobila bi obuću istu kao original”, priča Srđan (56) u svojoj obućarskoj radnji “Taratumba” na početku Ulice Ivana Milutinovića, s leve strane prema Veternici kada se skrene iz Bulevara oslobođenja.

Njegov otac Dušan je svoju radnju otvorio 1967.godine na ovoj lokaciji i njega i danas mnogi pamte kao veselu i ljubaznu osobu. I baš tu je on za svog čiraka uzeo svog jedinca Srđana, koji tada nije bio siguran da će postati obućar.

“Ja sam učio, zapravo, otac me je počeo da me uči sa mojih 12 godina, ali sam završio Višu ekonomsku školu, pa upisao fakultet i došao negde do pola kada mi on iznenada umro sa 55 godina. Tada sam bio primoran da od tri životne opcije izaberem ovu jer je posao već bio razrađen”.

Singerice

U obućarskoj radnju “Taratumba” skoro se ništa nije promenilo posle Dušana. Na rafovima pretrpana obuća. Neka čeka svoje vlasnike, druga popravku, a Srđan radi na tri “Singer” mašine starije od 100 godina.

“Dve je kupio moj deda i tada su bile polovne, a ovu sam ja kupio, takođe polovnu. Sve su u upotrebi i sve besprekorno rade, ali moraju redovno da se održavaju”, objašnjava dok šije patiku a ravnomerni zvuk “Singerice” se jedva čuje.

Srđan je preuzeo radnju 1991. godine.

“Kada je otac umro bilo mi je žao da zatvorim radnju. U mnogo čemu nisam bio perfektan kao on, ali sam se usavršavao u hodu. Bile su to godine ratne i krizne i bilo je mnogo posla”, priseća se.

Čak je i u vreme hiperinflacije bilo posla. “Kada se inflacija otela kontroli 1993-će, naplaćivalo se u markama”.

Kinezi

Ali sve počinje da se menja sa dolaskom Kineza i od tada posao tavori jer se posle Kineza javljaju proizvođači jeftine obuće, za, takoreći, jednokratnu upotrebu.

“Ipak, neću da se žalim, i danas ima posla, nije kao nekada ali od ovog posla, zajedno sa suprugom Ružom smo napravili kuću svojoj porodici i iškolovali decu”.

Srđan i Ruža imaju dvoje dece, sina 27 koji je završio Prirodno matematički fakultet, a kćerka od 24 godine je na bratovljevom putu.

I tu dolazimo do pitanje nastavka obućarske tradicije pordice Taratumba.

“Nažalost, izgleda da ću ja biti poslednja, treća generacija i da će sa mnom Taratumbe kao obućari – nestati. Jer, ni jedno od dece mojih stričeva nije nastavilo zanat, a neće ni moja deca. Meni jeste pomalo žao, ali svako traži svoj put u životu”, priča čovek kome isto, kao i njegovom pokojnom ocu, izraz lica stvara utisak pametnog i promišljenog čoveka.

“Često me obuzme seta pri pomisli na svog dedu, oca i stričeva i kada se setim činjenice da se sa mnom gasi porodična stogodišnja tradicija, no, lek nalazim u poslu”.

Poslednji obućar iz porodice Taratumba

I negde se ponovo vraćamo u stara dobra vremena kada su njegovi preci ručno izrađivali cipele od onih jeftinijih pa do najskupljih koža koje su trgovci iz Leskovca nudili obućarima.

“Naše radnje i radnja mog oca je bila puna ljudi. Ovde se čekao red, posebno kada se probala nova obuća. Ovde se svaka vest u gradu prepričavala i analizira, ljudi su bili nekako veseliji, razdraganiji. Sada je drugačije. Dobar dan i doviđenja i to je sve”.

Pored Obućarske radnje “Taratumba” je još jedna, a u Leskovcu su registrovane još dve.

Srđan kaže da nema konkurencije jer svako ima svoje mušterije i ono što je važno to je da on misli da obućarski zanat nikada neće da se ugasi, bez obzira što on već 31 godinu ne može da nađe čiraka.

“Nije se ugasio ni na zapadu gde je društvo mnogo bogatije, neće ni kod nas. Neko će popravljati jer nema novac za novu obuću, drugi će popravljati onu skupu brendiranu obuću, a za sada najviše posla ima oko patika, i ženskih i muških jer koliko da su skupe nisu dobrog kvaliteta, pa se brzo odlepe ili pocepaju”, objašnjava.

A da li će tako biti, ostaje da se vidi. Uostalom, iako je poslednja generacija iz čuvene leskovačke porodice, pred Srđanom Stojiljkovićem Taratumbom je vreme u kome će još dugo popravljati našu obuću.

Rat u Ukrajinu samnjuje posao

Miloradovi sinovi više nisu živi, ali on je imao i tri kćeri, od koje dve, blizankinje, sa svojim porodicama žive van Leskovca.

“Samo mi je žao što nisam naučio da pravim obuću. Mogao bih ja, prisećam se kako je otac radio. No, ko zna, možda i hoću ako dobijem veći broj zahteva, mada za sada samo neko sporadično priča i mada bi to bila avantura”.

Na kraju razgovora pravi malu analizu potražnje za uslugama obućara.

“U vreme prvog talasa korone bilo je veoma loše, skoro da niko nije ulazio u radnju i da nije bilo pomoći države ne znam kako bismo preživeli. Sada se ponovo oseća manji promet od kada se shvatilo da se rat u Ukrajini neće brzo završiti”, zaključuje naš sagovornik, otpraća nas do ulaznih vrata i vraća za singereicom.

Prelazimo ulicu i okrećemo se. Ne čujemo zvuk Singerice, ali vidimo Srđana kako posvećeno radi za njom, kao da je već zaboravio na svoje, doduše, nezvane goste.

 

Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

8 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Peđa G.
12.06.2022. 16:14

Srđan, odličan majstor, još bolji čovek.

Nenad
12.06.2022. 17:20

Lepo, setno i prikladno napisan članak o jednom vremenu i vrednom i dobrom majstoru i čoveku Srđanu i njegovoj porodici. Malo je još ostalo takvih i pravih zanatlija u Leskovcu, treba zato dok se još može i ima o kome pisati i objavljivati ovakve tekstove.

Nenad
12.06.2022. 18:05
Odgovor za  Nenad

… nego šta beše sa onim obećanim tekstom o recikaži u Leskovcu?
Pozdrav urednici!

sima srbija zvani ljoticevac
12.06.2022. 18:18

Jos jedan od tekstova koji budi nostalgicna osecanja. Leskovac je bio grad sa dusom ! Neznam samo sta ceno kad ovakvi kao srdjan nestanu. Patika ce se i tada odlepiti.

tasa abdul
12.06.2022. 18:24

Pozdrav za Srdjana ! E ljudi ja se nesto setio. Jel ima neko u Leskovcu da pravi soda-vodu.

Komšija
12.06.2022. 18:25

Naš dragi i poštovani komšija srdačan i vredan čovek za primer.

jana
12.06.2022. 19:00

Ranije se smatralo da za onog ko ima zanat u svoje ruke nema zime. Sve je manje sarača, ćurčija, voskara …Pojedine zanatlije su uspele da se održe do danas. Pitanje je samo da li će uspeti da odole modernim vremenima. Malo je takvih kao što je Srđan, poštenih i posvećenih poslu.

Nina
12.06.2022. 19:58

Konačno nešto lepo, pitko, priča o jednom vremenu, porodici, zanatu!