ISPOVEST OCA DETETA SA AUTIZMOM

Umesto da se sistem bori za nas, mi se borimo sa sistemom

Nakon deset godina inkluzivnog obrazovanja, položaj dece sa autizmom sve je lošiji, inkluzija nije urađena na pravi način, zbog čega roditelji nisu zadovoljni obrazovanjem dece u redovnim školama

Mihajlo ima osam godina i pohađa drugi razred. On ima autizam. Nastavu pohađa u Specijalnoj školi za osnovno i srednje obrazovanje u Leskovcu. Njegovi roditelji ozbiljno razmišljaju da li uopšte da ga premeste u redovnu školu od narednog polugodišta opečeni gorkim iskustvom, diskriminacijom koju je Mihajlo doživeo pohađajući predškolsku nastavu sa zdravom decom.

Mihajla su odlično prihvatila i deca i njihovi roditelji u vrtiću, ali je problem nastao kada je njega u potpunosti počela da ignoriše vaspitačica koja je bila zadužena za brigu o njemu, tvrde roditelji.

“Što je nas kao roditelje zaista iznenadilo jer se ta vaspitačica prethodno izuzetno brinula o našem starijem sinu”, priča za juGmediu Mihajlov otac Aleksandar Veličković.

Dok je ovaj brižni otac boravio sa Mihajlom prvih nekoliko dana na nastavi, sve je bilo u redu. Posle toga je počelo zanemarivanje i promašenih devet meseci Mihajlovog života u pokušaju da se integriše u normalno društvo.

“Ona je ostavljala Mihajla da radi šta hoće. Dok su ostala deca pisala ili crtala, on je obarao igračke sa polica, valjao se po podu, par puta sam ga tako i zatekao, prašnjavog i uflekanog kako spava na podu u vrtiću. Njeno obrazloženje je bilo da ona ne može ništa i da je ‘Mihajlo takav kakav je’. A, u stvari, ona je samo ignorisala moje dete jer nije znala kako da postupi sa njim. Iako je već počeo proces inkluzije, ona nije imala pojma kako da ga primeni u praksi”, priseća se Aleksandar, koji, ipak, negde priznaje da nisu krivi vaspitači, već sistem.

Za tih nekoliko meseci, kaže, progutao je mnogo knedli.

“Od toga da nije želela da ga uključi u novogodišnju predstavu u kojoj su učestvovala sva ostala deca, do toga da ga nije povela na jednodnevnu ekskurziju do Jagodine.  A baš smo pričali o tome, da neće biti problema, da Mihajlo odlično podnosi put jer smo ga par puta vodili autobusom na preglede u Beograd, i ona se najpre složila da povede i njega na ekskurziju. A onda smo naknadno saznali da je ekskurzija održana, bez našeg znanja, Mihajlu iza leđa, a u meni je proradio roditeljski ponos. Pokušao sam da po prvi put ukažem na problem, da normalnoo porazgovaram sa vaspitačicom i upitam je zbog čega diskriminiše moje dete, ali je ona nastupila veoma drsko. To je bio poslednji dan da smo Mihajla odveli u predškolsko”.

ZAČARANI KRUG

Ovo je ispovest roditelja koji se bori sa svim problemima koje donosi život kada imate dete sa posebnim potrebama. I nije nimalo lako. Kaže, umesto da se sistem bori za njih, oni se bore sa sistemom.

PROČITAJTE VIŠE:


Inkluzija dece sa posebnim potrebama Sizifov posao

Potrebno je sve kockice da se slože da bi inkluzivno obrazovanje funkcionisalo


“Nakon proživljenog iskustva, plašimo se da Mihajla pošaljemo u bilo koju osnovnu školu. A i kako da se ne plašimo jer, kada smo u jednoj školi zatražili primerak IOP programa (Individualni obrazovni plan – prim. nov), na šta imamo parvo, kako bi sa Mihajlom njega prolazili i kod kuće, direktor te škole nam je rekao da to nama ne treba. Roditelji i ne znaju da na to imaju parvo”, komentariše Aleksandar.

Iako je inkluzija ušla u Zakon o obrazovanju još pre deset godina, njena implementacija u sve nivoe obrazovanja sporo teče. Aleksandrova priča, kao roditelja jednog takvog deteta je samo primer u sistemu gde je sve uređemno na papiru, a u praksi potpuno drugačije.

“Sve je to lepo zamišljeno, ali se u praksi ne sprovodi. Iako nastavnici i učitelji iz normalnih škola tvrde da diskriminacije nema, ona je očigledna. Očigledna je jer oni na znaju da rade sa tom decom. Nisu ni oni krivi. Jednostavno nisu edukovani za to. Ne snalaze se u celoj priči. Škole nemaju defektologe i logopede koji bi posvetili pažnju takvoj deci. Moje mišljenje je da bi svaka škola trebalo da ima najmanje po dva takva stručnjaka, a dolazimo do toga da ih nema skoro nijedna”, ističe Aleksandar.

A njima je potrebna sva raspoloživa pažnj koju u vrtićima i takozvanim masovnim školama ne mogu da dobiju, što zbog nedovoljne edukacije prosvetnog kadra, što zbog velikog broja dece u jednom odeljenju.

“Mihajlo ima problem sa koncetracijom. Živahan je, ne drži ga mesto, ali je genije što se tiče tehnike. Kod kuće je u stanju da vam za par sekundi umreži sve uređaje preko interneta. Poznaje sve marke mobilnih telefona i televizora. Jednom je kod nas nestao internet, a on je poput pravog hakera provalio komšijinu lozinku i povezao sve uređaje u našoj kući preko njegove IP adrese. Imao je samo pet godina. Posle smo to jedva raščivijali. Svako od dece koja su slična Mihajlu su posebna i  izuzetna u određenim stvarima koja njima leže. Samo je potreban neko ko će da prepozna njihov talenatiI radi sa njima. U školama je to trenutno nemoguće”, mišljena je Mihajlov otac.

A tu su i ostali roditelji.

“Ma koliko da roditelji normalne dece govore u vašem prisustvu da protiv toga nemaju ništa, da je sve u redu, čim okrenete leđa, čujete šaputanja, negodovanja, osetite te poglede. Ja sam se na to navikao. Mnogi roditelji još uvek nisu. Mnogi roditelji ne žele ni da prihvate da njihova deca imaju problem. I tako se nalazimo u jednom začaranom krugu iz kojegh je nemoguće izaći”, ističe Aleksandar.

Najveći problem inkluzije dece sa posebnim potrebama je, smatra, neznanje i nemoć da se ona primeni u praksi.

“Mi smo imali problem da ostvarimo i pravo na punu negu i pomoć za Mihajla. Doktor iz Beograda, koji void Mihajlov ‘slučaj’, jasno nam je kazao: Vi ste iz provincije, i što ste dalje od očiju pravih stručnjaka, to je teže da ostvarite svoja prava. Ja moram da kažem da se mnogo toga promenilo na bolje, leskovački Dom zdravlja sada ima izvrsne defektologe i logopede, ali to nije dovoljno”, naglašava Mihajlov otac.


Nakon deset godina inkluzivnog obrazovanja, položaj dece sa autizmom sve je lošiji, inkluzija nije urađena na pravi način, zbog čega roditelji nisu zadovoljni obrazovanjem dece u redovnim školama, registar dece sa autizmom nije napravljen, a Srbija i dalje nema centar za autizam.

U nedostatku zvanične statistike, procene govore da u našoj zemlji živi oko 60.000 osoba sa autizmom, a zdravstveni stručnjaci konstatuju drastičan porast broja novoobolelih.

“Svi radimo i spremni smo da se suočimo sa nedaćama koje život često nosi. Sistem u Srbiji je, međutim, građen drugačije i izbora nema mnogo. Želim da se nadam da će se u ovoj zemlji slabog sistema nešto ozbiljno promeniti. Zarad budućnosti mog deteta, zarad boljeg života ostale dece”, zaključuje Aleksandar.

 

Ovaj medijski sadržaj deo je projekta „Korak ka kompententnijoj inkuluziji“, sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministartsvo kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji jedodelio sredstva“

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

9 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Sve je isto samo njega nema
29.10.2019. 12:37

Zalosno i tuzno.
Dragane svaka cast za tekst.
To je ono sto ja pisem vama nista se ne menja sistem je isti vec 30 godina.Kad bi bilo Sistemskog uredjenja drustva ovakvih slucajeva ne bih bilo, ali toga nazalost nema.
lokalni serifi i njihovi ,,biznismeni,,se vrtoglavo bogate.I to je ono o cemu vi nesmete da pisete.A to je Rak rana ovog Drustva zadnjih 30 godina.

Татјана
29.10.2019. 16:44

У вртићу у којем моје дете иде, има такво једно дете. Родитељи не желе да признају да им је дете са аутизмом, остала деца се са тим дететом не играју, васпитачице од прекобројности све уписане деце, не могу да изађу на крај ни са осталом децом, а камоли да се овом детету посвете пуних 6-7 сати. Таквој деци је потребна помоћ у виду додатно обученог васпитача, али управо систем је лоше постављен и никакав ефекат се не постиже тиме што је уписано у вртић, сем да остала деца виде неког другачијег.

Bla bla
31.10.2019. 21:46
Odgovor za  Татјана

Jeste čuli vi za socijalizaciju. Jeste li znate vi da dijagnozu autizma nije lako dodeliti, već se to ispituje. Šta ako je detetu preporučen baš vrtić u vidu napredka stanja i oporavka. Zašto ne pružite šansu detetu. A to što se deca ne igraju sa njime, treba deci objasniti kakav je to njihov drug ili drugarica sa problemom, pa će svima biti lakše i možda ih uputiti da započnu neku konverzaciju sa njime.

Bla bla
31.10.2019. 21:49
Odgovor za  Татјана

Jeste čuli vi za socijalizaciju. Jeste li znate vi da dijagnozu autizma nije lako dodeliti, već se to ispituje. Šta ako je detetu preporučen baš vrtić u vidu napredka stanja i oporavka. Zašto ne pružite šansu detetu. A to što se deca ne igraju sa njime, treba deci objasniti kakav je to njihov drug ili drugarica sa problemom, pa će svima biti lakše i možda ih uputiti da započnu neku konverzaciju sa njime.

Marina
29.10.2019. 22:00

Molim Vas, bar Vi, nemojte da pišete ,,normalna deca,, u kontekstu razlikovanja njih od dece sa autizmom.

Rico Suave
30.10.2019. 00:52
Odgovor za  Marina

Tatjana, vi ste vaspitacica?

Marko
30.10.2019. 09:31

Druze ako je takav genije za tehniku redakcija ima moj mail,evo javno ti obecavam ovde kao neko ko radi 20 god i ima 20 radnog iskistva u It svetu svaki vikend ga dovedi kod mene kuci posveticu mu dva tri… sata i radicu sa njim prenecu mu svo svoje znanje,i to a i ja imam dvoje dece eto i prilike da se sklopi prijateljstvo i drugarstvo kako medju decom tako i medju nama“matorima“

Suzana
31.10.2019. 00:28
Odgovor za  Marko

Bravo Marko

73
31.10.2019. 21:57
Odgovor za  Marko

Hvala, na iskrenoj i lepoj ponudi Marko. I sam se privatno bavim time u nekom retko slobodnom vremenu pa je valjda ukapirao nešto odatle. Sad mu to zbog drugih stvari nedozvoljavamo ali….. A za druženje zašto da ne …. I još jednom hvala….