VLASOTINČANI U BORBI PROTIV NEUROTIČNOSTI TRULOG ZAPADA (TEROR LENJIH I BAHATIH)

Vlasotinčani se u ovoj neneurotičnosti ne razlikuju od ostalih Srba. To što sam izabrao Vlasotince i Vlasotinčane da na očiglednom primeru predstavim opuštenost u komunalnom ponašanju Srba na delu, posledica je činjenice da tu opuštenost najbolje poznajem i prepoznajem upravo u Vlasotincu – zato što sam rođeni Vlasotinčanin, emotivno najdublje vezan za svoj rodni kraj.

Poznate su priče o suočavanju i prilagođavanju Srba neobičnim pravilima komunalne discipline u trulim zemljama zapada, kuda krenu vođeni iskonskim nagonskim porivom: biti bolji (bogatiji) od svog bližnjeg.

Priče obično nastaju već prvih dana boravka na zapadu, dok je neiskustvo još sveže i neiskvareno: recimo, društvo mladića omamljeno slobodom nemačkih drumova ispija limenke piva i baca ih kroz prozor automobila, dok ih posle pedesetak kilometara ne sustigne policija i uredno naplati taj varljivi osećaj slobode; ili mlada srpska dama, tek pristigla u Švajcarsku (u želji da bude slobodnija od svojih zemljaka), a naviknuta na narodne običaje rodnog kraja, zafrljači u kontejner mešovitu otpadnu robu (staklo, limenke, papir…) i veoma iskreno se iznenadi kada joj na vrata dođe policija da vrati bačenu robu i još naplati kaznu. (Dok plaća kaznu može videti komšinicu koja ju je prijavila policiji, kako joj blagonaklono klima glavom, očigledno srećna što ju je podučila nečem korisnom.)

Šta reći o trulim zapadnjacima kojima toliko smeta najprirodniji poriv živog bića da svoje smeće baci tu gde je najlakše – pod sebe? Zar Prvi Njutnov zakon, Zakon inercije (lenjosti), zar taj zakon nije najuverljivije naučno opravdanje za takvo ponašanje? Da, biće da je to: truli zapadnjaci mašu Njutnom kao svojom veličinom, a zapravo ga ne poštuju! Samo Srbi su Njutnovi iskreni sledbenici!

Nesklad deklarisanog i ponašajnog, nesklad ideje i prakse, to je nešto što se u psihologiji naziva neurotičnim ponašanjem. (Jadni zapadnjaci, koliko su neurotični!) Neka ostane zabeleženo i to da su Srbi veoma prilagodljivi. Dovoljno je samo jedno neprijatno iskustvo suočavanja sa osporavanjem Prvog Njutnovog zakona (Zakona lenjosti), i oni istog trenutka prihvataju važeće odredbe neurotičnih zapadnjaka: „Je*eš Njutna, kazna je kazna – odvlači pare! A pare su – sloboda!“

E, ali u Srbiji brate, čik da nam tu neko zabrani da poštujemo Njutna!

Srbi su navikli da se žrtvuju za slobodu. Nikakve pare ne mogu nadomestiti taj uzvišeni osećaj doživljaja slobode, pogotovo kada para nema. Nema para, ali bar ćemo se osećati slobodnim! Bacaćemo smeće tamo gde nam je najlakše (pod sebe), srećno svesni da oko nas nema neurotične policije trulih zapadnjaka koja bi nas kaznila, srećno svesni da naša policija nas i našu potrebu za slobodom razume. Da, to je to: mi nismo neurotični!

Vlasotinčani se u ovoj neneurotičnosti ne razlikuju od ostalih Srba. To što sam izabrao Vlasotince i Vlasotinčane da na očiglednom primeru predstavim opuštenost u komunalnom ponašanju Srba na delu, posledica je činjenice da tu opuštenost najbolje poznajem i prepoznajem upravo u Vlasotincu – zato što sam rođeni Vlasotinčanin, emotivno najdublje vezan za svoj rodni kraj. Usput, to proishodi iz činjenice da sam zdravstveni radnik koji dobro poznaje posledice te opuštenosti po zdravlje ljudi: opasnost od infekcija, bolesti uzrokovanih zagađenjem vazduha, nekretanjem, „paradoksalnim“ emotivnim napetostima…

Kako se manifestuje opuštenost Vlasotinčana u komunalnom ponašanju?

Primera je bezbroj: omoti od čipsa, kikirikija, napolitanki, čokolada, bombona, sladoleda, limenke od piva i sokova, plastične flaše od fante i koka-kole, plastične kese u kojima su sva ova zadovoljstva savremenog života bila smeštena, sve to uredno prožima šetališta, parkove, zelenilo kojim grad još uvek obiluje, često bačeno na par koraka od postavljenih kontejnera i kanti za otpatke.

Ali baciti otpatke u kantu za smeće?! – zar to ne bi bio dokaz neopuštenosti, dokaz neurotičnosti?

 Nepodnošljiva teškoća otpadnog papira
Ko će pokupiti večernje ostatke sa keja: komunalne službe ili Vlasina?

Kada padnu kiše i nadođe Vlasina, za sobom ostavi najodvratnijim smećem okićeno rastinje pored vode, doplavljeno sa divljih deponija uz reku, koje su jedan od najupečatljivijih primera „opuštenosti“ žitelja vlasotinačkog kraja.

„Lepota“ Vlasine

U centru grada psi lutalice, podržavani i hranjeni od strane opuštenih „ljubitelja“ životinja, razvlače otpatke iz kontejnera, povremeno napadajući prolaznike. Ne dao bog da ih neko popreko pogleda, jer vlasotinačka opuštenost mnogo više brine o pravima pasa lutalica nego o pravima „neopuštenih“ građana.

Ideal komunalne slobode i opuštenosti

Vrhovni ideal opuštenosti Vlasotinčana jeste korišćenje automobila. Probuditi se ujutru, recimo oko deset sati, protrljati okice i krenuti u omiljeni kafić na kafu – a bez automobila, to je ravno krajnjem životnom neuspehu. Veoma je važno parkirati se što bliže ciljnom mestu. Još uvek nedostižni ideal je parkirati se neposredno uz šank, i pijuckati piće sedeći u automobilu, ali valjda će doći vreme i za to. Kao što je preko leta veoma poželjno parkirati se na plaži tik uz reku, dok se ne naprave automobili kojima će moći da se uđe u vodu i tako se kupa.

Pešačke zone, šetališta na kojima je zabranjen saobraćaj motornih vozila – pa to je izmišljotina neurotičnih zapadnjaka. U opuštenom Vlasotincu to ne sme postojati. Kultni kej pored Vlasine, šetališna zona generacija Vlasotinčana dugačka dvestotinak metara i sa obe strane omeđena stepeništem, postala je parking za bahate posetitelje bašte restorana Zemun. Preduzimljivi gradski oci napravili su asfaltiranu stazu koja se direktno po sredini uliva u jadni kej(?!), prosto moleći opuštene vozače da na kej „ušetaju“ svojim automobilima, jer im je rastojanje od pedesetak metara predugo za pešačenje.

Idemo da se provozamo pored keja

Sve bi bilo savršeno kada bi se neurotičnost i opuštenost u ljudskom rodu doživljavali onako kako smo prethodno prikazali. Za životinju je prirodno da izmet baca pod sebe, tamo gde se nađe. To je mera njene opuštenosti. Kada bi to isto važilo za čoveka, Vlasotinčani bi zaista mogli da poduče zapadnjake tome šta je opušteno ponašanje. Ali, čovek je davno odabrao drugačiji model življenja: disciplinu, odgovornost, uvažavanje i poštovanje zajedničkih interesa i estetike komunalnog ponašanja. Sa te pozicije, vlasotinačka opuštenost ne može se nazvati drugačije nego lenjost i bahatost.

Koga optuživati za to?

Pa, nije lako pronaći odgovornog. Taj model ponašanja veoma je kompleksno strukturisan, sadrži u sebi vekovna neprijatna iskustva naših predaka. Biti bahat prema okupatorskim vlastima vekovima je bio odraz čojstva i junaštva; onaj ko bi prijavio svog sunarodnika zbog bahatosti prema okupatorskim vlastima s pravom bi zasluživao kvalifikaciju izdajnika.

Problem je u tome što se modeli ponašanja ugrađuju u kolektivno nesvesno, odakle se ne mogu izmeniti i istisnuti preko noći. Danas postoje identični obrasci ponašanja kao pre više stotina godina, koji će svakoga ko prijavi sugrađanina za bahatost kvalifikovti kao nemoralnu osobu – kako u očima običnih građana, tako i u očima predstavnika vlasti, koji bi tu bahatost trebalo da sankcionišu.

Hoću reći da lenji i bahati nesmetano uživaju u svojoj lenjosti i bahatosti, maltretirajući tom svojom lenjošću i bahatošću mnogo brojniju populaciju onih koji nisu lenji i bahati, već komunalno vaspitani i odgovorni. Ali vaspitani i odgovorni mogu samo da se nerviraju zbog toga, zato što se pravila komunalnog ponašanja, koja postoje na papiru, ne poštuju i ne sprovode od strane lokalnih političkih vlasti, policije, sudija…

Odgovornost za korekciju ponašanja u savremenim uslovima mora biti na predstavnicima vlasti. Osvojiti poverenje sugrađana na izborima mnogo više je obaveza nego pravo. Tu nema mesta bolećivosti, „razumevanju“ za bahatost, već za sagledavanje savremenih civilizacijskih i kulturoloških obrazaca i za njihovo dosledno i disciplinovano sprovođenje, uprkos nostalgičnim preosetljivostima.

Pravi je trenutak da se ovo kaže, jer postoji ozbiljna diskrepanca u ponašanju državne vlasti i njenih lokalnih predstavnika. Dok državna vlast predsednika Vučića krajnje disciplinovano i odgovorno, po prvi put posle mnogo decenija, sprovodi politiku pravog interesa Srbije na globalnom nivou,u skladu sa zahtevima savremenog sveta, dotle lokalne vlasti funkcionišu na primitivnijim nivoima: prevaziđenim modelima neprincipijelnog nezameranja, ličnog interešdžijstva, površnog kalkulanstva, sitničavih sukoba… Pritom lokalne vlasti računaju na podršku autoriteta državne vlasti, misleći da je zauzvrat dovoljna podrška državnoj vlasti to što bespogovorno aplaudiraju i retorički glorifikuju njene uspehe.

Mnogo veća i značajnija podrška državnoj vlasti, pa i svom narodu bilo bi samopregorno ponašanje u skladu sa principima odgovornosti i uspostavljanja savremenih modela funkcionisanja lokalnih sredina. Sve to po ugledu na, zašto ne reći, funkcionisanje lokalnih sredina „trulog zapada“. Lokalne vlasti, policija i sudije moraju shvatiti i prihvatiti da nije sramno i nečasno kazniti nekog zato što baca smeće tamo gde ne treba, niti je sramno i nečasno ograničiti saobraćaj motornih vozila.

Ili lokalne vlasti, policija i sudije nemaju problem srama i časti u vezi tih pitanja, već jednostavno ta pitanja ne razumeju. Ne razumeju ih zato što su i sami „opušteni“, zato što je i njima normalno da se smeće baca pod sebe i da se bez ustezanja stupa i vozi auto gde se stigne.

Oni koji bacaju smeće pod sebe i bahato stupaju gde stignu trgnu se jedino ako ih neko udari među rogove… Ali, onoga ko bi trebalo da udara među rogoveu ovom slučaju nema, zato što taj ko bi trebalo da udara – razume lenjost i bahatost. Pa zar „opuštenost“ovog tipa – bacanje smeća pod sebe i neuviđavno debelokožačko utrpavanje u prostore koje bi trebalo zaštiti od takvog utrpavanja – zar to nije vekovni obrazac života po livadama, pašnjacima i šumama Srbije? Da li bi zbog toga takvo ponašanje trebalo razumeti?

Doći će vreme da državna vlast, trenutno usredsređena na izgradnju i uređivanje onoga što je u Srbiji trebalo biti davno izgrađeno i uređeno, doći će vreme rekoh da centralna vlast svoju pažnju usmeri na lenjost i bahatost u lokalnim sredinama. Zar nije mudro već sada se pripremati za to vreme, disciplinovanjem i uvođenjem reda u komunalno ponašanje i higijenu?

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

4 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Boge Mrena
21.04.2021. 22:39

Bravo za predsednika Vučića koji krajnje disciplinovano i odgovorno, po prvi put posle mnogo decenija, sprovodi politiku pravog interesa Srbije na globalnom nivou,u skladu sa zahtevima savremenog sveta

Ljubinka Mitić
21.04.2021. 23:10

Nazalost cistokrvnih vladotincana je mozda samo pet posto ostali su dodjosi koji nemaju gram kulture i bacaju otpatke svuda gde stignu neka se vise ukljuce komunalni policajci

Оснујемо грађанске патроле, кад од ових што их плаћамо, нема леба!
22.04.2021. 06:59

Свака част на тексту, све је истина. Терор примитиваца, безобзирних, бахатих простака на сваком кораку по целој Србији и ником ништа. А еко такса за привреду повећана за 500%.Нема рециклажних центара, нема разврставање отпада, нема апарата за повраћај новца од пластичних, стаклених амбалажа. Само слушамо празне приче, као мантре већ 15 година уназад.Треба урадити ово, треба урадити оно, а ништа се не ради. Уз ауто пут села препуна ђубрета, па који туризам онда да понудимо, туризам ђубрета!