Vlasotinčanka u Čikagu – životna priča Marine Kovačević

Sve je zatvoreno. Najteže nam padaju zatvorene škole. Mada, možemo da šetamo slobodno. Svi se nadamo da će oslabiti restrikcije, ali postoji podela u federalnoj i lokalnoj vlasti. Udarac na ekonomiju je veliki, ponajviše na lokalne i male biznise. Puno ljudi je izgubilo posao. Lekarima čak smanjuju plate. Nadamo se da će pustiti letove za Srbiju na leto.

Marina Kovačević je rođena u Vlasotincu, gde je završila osnovnu školu i gimnaziju. Po diplomiranju na Medicinskom fakultetu u Nišu, počinje da radi kao lekar u Smederevu, gde pronalazi svog životnog saputnika Ivana. Godine 2012. Kovačevići napuštaju Srbiju i preleze u Čikago. O životu u Americi, koroni, vaspitanju sina Pavla i ćerke Ana i drugim temama, govori samo za juGmediu doktorka iz Vlasotinca.

Bili ste jedna od najboljih učenika Gimnazije  „Stevan Jakovljević“  u Vlasotincu, potom odličan student na Medicinskom fakultetu u Nišu. Kako ste otišli u SAD?

Moj suprug je kao student Filoloskog Fakulteta u Beogradu preko leta putovao u SAD i bio deo Work and Travel Program-a. To je bilo davne 2002. god. i otad je maštao da se vrati, pamtio Ameriku kao zemlju blagostanja. Godinama je igrao Green Card Lottery i konačno smo 2012. god. kao mlada porodica, dobili poziv za intervju.Odluka nije bila laka, jer smo već imali stabilne poslove i bili relativno srećni u Smederevu, gde smo tada živeli. Ja sam radila kao lekar u smederevskoj bolnici, a on je predavao srpski jezik u jednoj od smederevskih srednjih škola. Ipak, uprkos početnoj neizvesnosti i nedoumici kako ćemo se snaći daleko od porodica i prijatelja, to je odluka na koju se nismo požalili.

Koliko je izgledao rastanak sa porodicom, prijateljima i domovinom?

Još se sećam dana kada sam polazila za SAD, oproštaja od porodice, zagrljaja sa svojim ocem i bojazni kada ćemo se opet videti. Na sreću, u Čikagu smo imali ljude, koje smo znali već dugo vremena i koji su nam pomogli. Moja cimerka s fakulteta je već bila u Čikagu, na primer, tako da je to bilo ogromno olakšanje. Čikago ima veliku populaciju Srba, srpskih crkvi, srpsko pozorište, muzej, kafane, prodavnice. Srba ima u svim sferama života, tako da smo brzo našli nove prijatelje. Mislim da je vrlo bitno da smo mogli lako da nadjemo srpsku hranu i pričamo naš jezik. U mogućnosti smo i da svake godine dođemo u Srbiju, tako da lako lečimo svoju nostalgiju.

S obzirom da radite kao internista u NorthShore Evanston Hospital šta mislite o američkoj medicini?

Američka medicina je fantastična, ali ne i savršena. Kažem fantastična, zato što je američka medicina bazirana na dokazima. Sve metode lečenja (od lekova do hiruruških procedure) se testiraju kroz strogo kontrolisana naučna istraživanja i podaci prolaze kroz statističku obradu, da bi se utvrdilo da li je novi tretman lečenja vredan da bi se primenio u praksi. Srpska medicina, bar dok sam ja bila u Srbiji, je više bazirana na osećaju doktora, na onome što doktor misli da može pomoći pacijentu, U Americi, mi pratimo i primenjujemo algoritme.

Ono što mi je isto bilo zanimljivo u početku je kako Amerikanci koriste svoj preskupi zdravstveni sistem do krajnjih granica i kako ne veruju u smrt, već misle da mogu živeti večno. Dok se u Srbiji dijagnoza karcinoma maltene smatra smrtnom presudom, u Americi je to samo početak. Ljudi ne očavaju, već se fokusiraju na to kako da ozdrave. Amerikanci veruju da mogu naći lek za svaku bolest, i taj optimizan je inspirativan.

S druge strane, kažem da nije savršena, zato što je veliki pritisak farmaceutskih kompanija i zato što je zdravstvena zaštita preskupa.

Kako izgleda vaspitanje dece u Americi?

Akcenat je na individualnosti i pravima deteta. Trudimo se da pustimo decu da razmišljaju i sami donose odluke (u razumnoj meri). Većina američkih mama (bar onih koje znam) ne koristi povišen ton u razgovoru sa decom, što ovoj srpskoj mami ponekad teško pada 🙂 .

Škola je ključna u vaspitavanju deteta (jer roditelji dosta rade). Učiteljica je svetinja i njen autoritet se ne dovodi u pitanje. Deca se vaspitavaju da iznad svega poštuju državne institucije i policiju. Svaku jutro u školi se recituje Zakletva zastavi SAD, pre početka časa.

Deca imaju puno vannastavnih aktivnosti. U predškolsko se polazi sa punih 5 godina, školski dan traje od 8:30 do 15:30, čak i za petogodišnjake. Posle škole imaju sport, ili neke druge strukturisane aktivnosti.

Moja deca zato obožavaju da dođu u Srbiju i budu slobodni kao ptičice.

Kakva je situacija po pitanju pandemije koronavirusa u SAD?

Ista kao i svuda, rekla bih. Sve je zatvoreno. Najteže nam padaju zatvorene škole. Mada, možemo da šetamo slobodno. Svi se nadamo da će oslabiti restrikcije, ali postoji podela u federalnoj i lokalnoj vlasti. Udarac na ekonomiju je veliki, ponajviše na lokalne i male biznise. Puno ljudi je izgubilo posao. Lekarima čak smanjuju plate. Nadamo se da će pustiti letove za Srbiju na leto.

Da li je američki san mit ili realnost?

Mislim da u Americi ne uspe samo onaj ko to neće

Za nas je realnost. Zemlja je velika, ima mesta za svakog. Uvek se nađu ljudi koji će pomoći i podržati, kako naši, tako i Amerikanci. Ako ste vredni i radni, možete da idete samo napred.

Ima favoritizma i nepotizma naravno, ali je toliko mogućnosti na sve strane, da svako može naći svoju sreću. Ako ne u svojoj struci, a onda radeći nešto drugo. Ja sam se relativno brzo snašla, položila nostrifikaciju i počela specijalizaciju iz interne medicine. Time sam oduvek htela da se bavim, ali mi je bilo skoro nemoguće dobiti tu specijalizaciju u Srbiji. Mom suprugu je, kao profesoru srpskog jezika, bilo mnogo teže. Volontirao je u crkvi, davao privatne časove srpskog jezika našim ljudima rođenim ovde, ali i Amerikancima, bavio se još gomilom raznih drugih poslova. Sada vodi svoju kompaniju nekretnina i našao je svoj zen. Fakultetski obrazovanim ljudima koji dodju ovde nije baš uvek lako.

Kako gledate na Vlasotince i Srbiju otkad ste u dijaspori?

Jedna od najbitnijih stvari za mog supruga i mene je da naša deca znaju odakle smo došli- da poznaju naš rodni kraj, da ga posećuju i da znaju svoj jezik. Mi duboko verujemo da ljudi koji zaborave svoje korene, izgube sebe. Deca dolaze u Srbiju svake godine bar na mesec dana.

Raduje me da se kupaju u Vlasini, da šetaju kejom, da upoznaju moje prijatelje i njihovu decu.

Vlasotince nikad neće izgubiti svoje mesto u mom srcu.

Da li biste se vratili trajno u domovinu?

Vlasotince nikad neće izgubiti svoje mesto u mom srcu

Trenutno ne razmišljamo o tome.  Ja Čikago doživljavam kao svoj  grad i tu se mogu zamisliti još mnogo godina.  Čikago je metropola sa mnogo različitih kultura. Hrana u Čikagu je bolja nego bilo gde na svetu. Kulturni život je raznovrstan. Leto u Čikagu je kao retko gde. Grad se prostire uz jezero Mičigen i celi grad ima pristup plaži. Postoje ture brodićima po gradu (reka Čikago protiče kroz grad) i jezeru. Po reci ljudi voze kajake, šetaju kejom, ili sede u nekom od restorana. U skoro svakom parku leti imate slobodne filmske projekcije, Šekspirove predstave ili jazz i blues koncerte. Ulaz u gradski zoo-vrt  je slobodan. Grad ima fantastične muzeje. Arhitektura je jedna od najzanimljivih u Americi. Da ne spominjem Chicago Bears- mi smo postali fanovi američkog fudbala. Opera i Simfonijski orkestar su takođe mesta koja često posećujemo.

Uvek se nešto dešava u Čikagu, što duge, hladne i vetrovite zime čini podnošljivijim.

Vaša poruka mladima u Srbiji i Vlasotincu?

Ne želim da zvuči kao kliše, ali Srbija i Vlasotince zaista imaju puno prelepih i talentovanih mladih ljudi, punih ideja. Moja poruka im je da uvek veruju u sebe i idu za svojim snom, ali da nikad ne zaborave ko su i odakle su došlI.

 

Ovaj sadržaj je deo projekta koji je sufinansirala opština Vlasotince. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

4 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Vera kosticl
04.05.2020. 16:24

Lep tekst to prava realnost

Vlasotincanka
04.05.2020. 17:12

Pozdrav dr Marini i duboko postovanje
Dr Marina Kovacevic je malo napisala, mogla je vise. Nije se pohvalila svojim prosekom koji koliko se secam je oko 9,8…Srbija je izgubila njenim odlaskom jer za dr Marinu koja je samo svojim radom i ucenjem postigla uspeh na fakultetu, nije bilo mesta u DZ Vlasotince, ni u bolnici Le, te je silom prilike otisla u Smederevo. Nije se obojila stranackom bojom, nije se ponizila, otisla je dostojanstveno, takva je inace nasa Marina, a Srbija nije prepoznala njen kvalitet. Mnogo je takvih van zemlje, mnogo je takvih bez posla u zemlji. Nadam se da ce se nekad nesto promeniti i da ce doci vreme kada nasi divni lekari nece raditi za crkavicu opstine, nece sedeti u kuci ili raditi van svog podrucja skolovanja, i jos bitnije nece odlaziti, vec nam se vracati.
Marina, svi te pozdravljamo, izvini sto si morala da odes. Ostani uvek nasmejana kakva jesi i cuvaj nam drugare Pavla i Anu!

bata
04.05.2020. 17:36

još ste mladi….. budjenje će biti bolno

Vlasotincanin
05.05.2020. 11:04

Bati pozdrav i odgovor. jos ste mladi… Kod nas u Vlasotincu se kaze ,, hoces pare ili jare“ E ! Bato nemoze pare i jare.
Mora ses neceg da se odreknes zivot je takav.
To je prava realnost sta kaze doktorka .Ako ste vredni i radni mozete da idete napred. To je i glavna
pojenta koji se nadje u Americi ako zelis da budes uspesan moras da radis a ne hocu da ,,imam a da ne radim“.
I pored dr. diplomu koju je ponela sa sobom u Americi, koliko je jos neispavnih noci imala da stekne i drugu
doktorsku diplomu u Americi i sada uspesno radi. Reci uspesne dr. Ja dozivljavam Chikago kao svoj grad.
.