LESKOVAC – Mirjana Milićević (57) jedina od nekadašnjih 1.700 radnika „Graditelja“ svakog dana dolazi na posao i u prostoru od 1.000 kavdrata upravne zgrade sređuje i čuva dokumentaciju i juri se sa miševima i bubašvabama.
Plati se ne nada, a sreću nalazi u nasmejanim licima bivših radnika kojima sortira papire za penziju.
-Kažu da sam se udala za Graditelj, a možda i jesam kada ne mogu bez ovog prostora, bez knjigovodstvenih papira. Pa, vidite, ovo je pravo blago – pokazuje, otvarajuću mnoštvo buđavih kancelarija.
Godinama radi bez plate
-A gde bih inače bila. Dece nemam jer se nisam udavala. Vitrine sa karticama i obrascima su moja deca. Šta ako upadne neko, pokrade, baci kroz prozor. U ovim papirima su sakriveni delovi života mnogih generacija. Ako odem, ko će opravljati one što odlaze u penziju. Neki imaju i po 15 godina šupljine u radnom stažu – pitanjem odgovora na pitanje zašto radi bet plate.
Dokumentacija kao deca
Njeno radno vreme traje od 9 do 14 sati. Tako je odredila. U upravnu zgradu se ne ulazi lako. Vrata su zaključana, ali u uglu stoji upustvo za otključavanje. – Moraju da me pozovu na mobilni da bih im otključala. Izgubim se po lavirintima, pa ne čujem kada lupaju i dozivaju – objašnjava službenica sa završenom gimnazijom.
Za nezvane vrata zaključana
Prostor u kome se nalazila upravna zgrada liči na neprovetrene lavirinte. Još na ulazu oseti se vlaga, buđ i prašina. U nizu kancelarija fotelje prevrnute, stolovi pomereni, papiri po podovima. Kao da su napuštene u žurbi. U začelju ogromna kancelarija direktora sa televizorm i nedirnutim nameštajem. Odozgo veliki slojevi prašine.
Direktori ukrali kompjutere
-Nestala su tri najmodernija kompjetera, ali to u vreme kada su me silom najurili odavde. Za vreme mog odsustva smenjeno je nekoliko direktora, ne znam ko je od njih odneo kompjutere – priča Milićević, koja uredno održava svoju i još nekoliko kancelarija.
-To su kancelarije gde čuvam kartice i obarsce za Fond PIO, trajna dokumentacija. Kada jednog dana ne budem mogla da dolazim, nadam se da će neko sve da preda Istorijskom arhivu – priča.
Princeza u sumornoj pustoši
Sumorni prostor nije uspeo da uništi vedru prirodu ove žene.
– Otključam vrata, zatvroim oči i jakom voljom oživim sećanje na prepune kancelarije i hodnike, žamor službenika, na užurbanost, sjaj. Kad otvorim oči i ugledma pustoš, suze često krenu, ali brzo i nestanu. Moje prijateljice me zbog toga često zovu princezom u začaranom zamku – smeje se žena koju niko ne tera da radi, i to bez plate.
Ne da da se uprava zapusti
„Graditelj“ je godinama u stečaju. Fabrika na periferiji Leskovca je opustela, a Mirjana ne dozvoljava da se zapusti i nekadašnja elitna upravna zgrada na trećem spratu zgrade. Društvo joj ponekad pravi i kolega Slobodan Stojanović.
Izvor: BLIC/JUGMEDIA
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
Čitam i ne ne mogu da verujem. Ova divna žena je zarobljena u prošlosti. Ona je žrtva, velila žrtva. Iii joj pomoći da izađe iz te memle ili joj dati pristojnu platu sa beneficiranim radnom stažom.
Ovim moraju mnogi da se pozabave.
Ja bih ovoj divnoj ženi dala Oktobarsku nagradu Grada Leskovca. Ona je junak i heroj. Da li ima nekog da to primeti. I dala bih joj novčanu nagradu od 100 hiljada dinara, a ne da se daju onima koji već imaju. Šta je bre ovo. Ovde kod nas važi pravilo da onaj ko ima ima još više a da onaj ko nema ode do đavola.
Какве смо дивне људе имали у предузећима и заборавили на њих, као да никада нису ни постојали.
Једино их Мирјана још чува…
Где су, шта раде, имају ли њихова деца шта једу …?!
Људи, где је сада онај Брехт: ово је жена-храброст!
Земљо,
отвори се да сви потонемо од срамоте!
Po ko zna koji put čitam i plačem. Sličnu sudbinu imala je moja pokojna majka. Ostala je bez posla sa 42 u tekstilnom gigantu, umrla sa 52, a u međuvremenu brala sa Romima kukuruz u Vojvodini da nas prehrani. Romi su joj bili najveći drugari, jedino su nam oni davali na zajame preko zime. Moja majka je bila službenica, kao ova žena.