LESKOVAC – Ni dan-danas ne mogu da prihvatim, da je onolika i onakva ljepota prepuštena, hmm, prepuštena. Da je crkva upoznata i da ne čini ništa u ispravljanju sopstvene greške.
U okolini Leskovca postoji jedan divan krajolik. Jašunjski manastiri. U suštini dvije crkve, jedna je posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice, a druga Sv. Jovanu Preteči. Prelijepe sakralne građevine. Ima nešto u tom miru i prirodi koja okružuje crkvena imanja.
Čuju se samo zvuci tišine.
Kad god bih našao slobodnog vremena, otišao bih tamo. Moram da napomenem da nisam „estradni“ vjernik, koji se viđa po crkvenim portama, uoči kakvog „crvenog slova“, a takvih je mnogo od kako se Bog vratio u Vitaniju. Između Boga i mene odnos je mnogo intimniji, bez posrednika, jer gužvu ne podnosim.
Crkvu Sv. Jovana Preteče sam prvo upoznao. Freske kojima je crkva oslikana, bukvalno oduzimaju dah. Ne znam za druge ljude ali ja sam sve vrijeme bio naježen od tolike i u isto vrijeme, neočekivane količine bezvremene ljepote. Bio sam ponosan i srećan što sam „otkrio“ blagodet. Neki narodi, sa mnogo skromnijim istorijskim naslijeđem, turistički bolje koriste i hrpu kamenja na livadi, a kamoli ovakvo blago. Jedan gospodin je davno prije mene, opisao mentalitet moga naroda u jednoj „karakterologiji“-„Kada se lijenoj genijalnosti pridruži i orijentalni temeljni bas melanholične „natrunjenosti“ i nemarne tuge, sve se spušta još za oktavu dublje. „Mrzi me da radim!“, „Nešto mi se ne da!“, izrazi su koji se tačno i adekvatno ne mogu na zapadnjačku logiku reprodukovati“.
Crkvu, Vavedenja Presvete Bogorodice, tzv. „ženski manastir“, sam nekako uvijek „zapostavljao“. Nisam se mogao odvojiti od umjetnosti, kojom su oslikani zidovi Sv. Jovana Preteče. I sve bi to bilo bajno i divno, da se iza svake priče o ljepoti i sreći, ne krije onaj mali rogonja, što prevari Fausta…
Negdje oko Vaskrsa prošle godine, imao sam goste iz inostranstva. Rješih da im pokažem ljepote „našeg“ kraja. Ko velim, da vide ljudi, kako nismo samo životinje sa primalnim porivima, nego LJUDI sa bogatim kulturnim naslijeđem. Onako sav usplahiren, srećan i nestrpljiv da im vidim lica kada ugledaju crkvu Sv. Jovana Preteče, krenusmo ka manastirima. Uz put sam bio i „tourist guide“, pokušavajući da im približim neiskorišćenu ljepotu predjela.
Početak izleta je obećavao.
Klinci su bili oduševljeni jer im je svako selo izgledalo kao filmski set, zaustavljeno u vremenu. Dođosmo i do crkve. Normalno nikoga nije bilo ko bi nas dočekao. Meni to nije bilo čudno, navikao sam. Njima,pomalo. Šetali smo imanjem, išli ka crkvi, kad odjednom glas iza nas poremeti tišinu i spokoj mjesta.
Bio sam u čudu.
Omaleno biće, rijetke brade, na prvi pogled slično mitskom orku, gegalo se prema nama. U prvi mah ne razabrah da je u pitanju čovjek i da nam se obraća oskudnim srpskim jezikom. Pitao nas je kako smo ušli i da li se tako uvijek ponašamo i upadamo ljudima u kuće bez najave. Šok. Osjetih i bijes i nemoć u isto vrijeme. Moji gosti su na sreću bili samo zbunjeni, pošto nisu razumjeli srpski jezik. Pokušao sam da ga smirim, predstavio sam se i tražio da se identifikuje, kako bih znao sa čime imam posla. To ga je još više razjarilo i u nastupu besa, tjera nas sa crkvenog imanja. Ne sreću i mene i njega, napuštamo crkveno dvorište.
Da sam mogao da propadnem u zemlju, propao bih. Šta reći prijateljima? Probao sam da im objasnim neobjašnjivo. Nisu se puno potresli.
I tu nije kraj. Posle incidenta odlazimo u „ženski manastir“, gdje nas polovično primaju (prijateljica je Britanka, a klinci su iz mješovitog braka. Otac im je Srbin, prim.aut). Djeca i ja ulazimo, njoj ne dopuštaju, zbog različite vjeroispovjesti. Iskreno, insistirao bih kod starješine manastira (mati Lidija) da uđemo svi, jer zabrana je apsolutna budalaština, ali niti se prijateljici više ulazilo, niti se meni više prepiralo sa „božijim“ činovnicima. Bio sam emotivno prazan.
Ni dan-danas ne mogu da prihvatim, da je onolika i onakva ljepota prepuštena, hmm, prepuštena… . Da je crkva upoznata i da ne čini ništa u ispravljanju sopstvene greške. Kome god sam, od crkvenih velikodostojnika, ispričao o događaju, od svih dobih identično pitanje – Misliš li ti da mi to ne znamo?
Često se zapitam, koliko li su zaista čudni putevi gospodnji?
I dalje nastavljam da putujem, gledam i slušam…
Autor: Tanasije Bosiljčić
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
… a takvih je mnogo od kako se Bog vratio u Vitaniju. Genijalno. 🙂 Obozavam Pekica, a i pisac ovih redova, sve vise pocinje da mi se svidja.
Uzgred. nisam znao da postoje tako nerazumna i kruta pravila u SPC, koja se ticu posecivanja njenih crkava i manastira.
Znam da je recimo britanski prestolonaslednik Princ Carls, koji je ujedno i buduci verski poglavar Aglikanske crkve, cest posetilac Hilandara i ujedno i njegov veliki ktitor. Istu ljubav prema Hilandaru deli i njegov stariji sin Vilijam. Sve to „Izvire“ od muza kraljice Elizabete, princa Filipa, tj, vojvode od Edinburga. Naime Princ Filip je pre stupanja u brak sa kraljicom, bio pravoslavac. On se po sopstvenom priznanju takvim oseca i danas, iako je formalno morao da predje u Anglikansku crkvu.
Dakle pozitivni primeri za suprotno od onoga sto se je desilo piscu gornjeg teksta postoje. I to kakvi primeri. Zato sam i dodatno zbunjen problemom koji su imali posetioci Jasunjskih manastira.
Mada, moze biti da mati Lidija ipak sprovodi neka samo njoj poznata pravila, kao sto je to uostalom, cesto znala da cini u proslosti.
Ajmo, počinje udbaško-gebelsovska kampanja. Imamo sve element za hajku: tu je stari debejac Đ., imamo i anonimnog Evliju Čelebiju, te događaj koji čitaoce treba da zaprepasti i naiđe na osudu javnosti.
O čemu se ovde radi?
Da li Jugmedia počinje da se bavi unutarcrkvenim ptanjima?
Pa vi ste čudo jedno, neviđeni multipraktik!
Prazni bregovi, nije stvar osude, vec toga da smo crkva svi
mi, zar ne?
Ovaj čovek je očekivao da će u Manastiru naići na ljubav i duhovnost a naišo je na atmosferu kao u Subotu na pijac.
Ja sam Pravoslavni hrišćanin ali mi smeta kad u crkvi vidim jereje koji su promašili profesiju i poziv.
Kada je moj pobratim hteo da se raspita u vezi krštenja deteta u jednom manastiru u okolini LE, naišao je na takav „doček“, „smirenje“ i „ljubav“ da je hteo da odustane od krštenja deteta(na kraju je kršeno dete u drugoj parohiji).
Na kraju ja sam rodoljub ,i nemoj da me dovodiš u vezu sa udbom i žutaćima, samo zato što smatram da je kritika negativnog (pa makar i u crkvi)poželjna.
Pisca redova bih zamolio da pokusa da opise sebe u stilu opisivanja monaha – Omaleno biće, rijetke brade, na prvi pogled slično mitskom orku, gegalo se prema nama. U prvi mah ne razabrah da je u pitanju čovjek i da nam se obraća oskudnim srpskim jezikom.
i ja sam se našao u sličnoj situaciji. Hteo sam da prevaspitam i naučim lepom ponašanju tog bezbožnika, ali nisam mogao da ga stignem..
Господине танисије читајући пажљиво текст о рају духовности Јашуњских манастира, наравно без оно двоје Јоаникија и Лидије. Чак их немогу и назвати оцем и мати јер је то увреда за очеве и мајке. Овикоментари зашто овако објасните онаку су искључиви и нису вредни пажње јер ви сте у најблажој могућој форми описали она два неотесана пања. Горе се оде само једно и више никада јер вас је срамота од оних чудака , никад незнате шта ће им пасти напамет а да живе лјепо то је сто посто.Што се тиче црквених велепосједника шта очекивати кад знате какви су и они јер очито да иду ка уништењу ортодоксне свете Православне цркве. Упореди те само послједњег и садашњег патријарха и све ће вам бити јасно.
„Pitao nas je kako smo ušli i da li se tako uvijek ponašamo i upadamo ljudima u kuće bez najave“
Ovo pitanje je upucivano od strane istog lica mnogo puta i mnogima i apsolutno je tacno.
Nije mi samo jasno, da ovaj „ORK“ ne smatra sebe samim Bogom jer koliko se ja razumem Crkva je „Bozji“ dom i niko ne treba da ti dozvoli ili zabrani ulaz.
Sto se tice “mati“ Lidije, ona je vec „legenda“ na ovim prostorima, pocev od prica njenih …………..i , pa do sadnje cudnih „travki“ na crkvenom imanju.
НОРМАЛНО ДА НЕ ПУШТА ЧОВЕК НА СВОЈ МАНАСТИРСКИ ПОСЕД, КАДА МУ СТАЛНО КРАДУ КОКОШКЕ, ПЉУЈУ И ПОНИЖАВАЈУ ДИВНОГ ОЦА ЈОАНИКИЈА, ПИЈАНИ ИДИОТИ КОЈИ ПЕКУ ПРАСИЋЕ НА ЊЕГОВОМ ИМАЊУ. И САСВИМ ЈЕ ЛОГИЧНО ДА НЕПРАВОСЛАВНИ НЕ ИДУ НА МОЛИТВУ СА ПРАВОСЛАВНИМА ЈЕР ТО ПРОПИСУЈЕ 1. ВАСЕЉЕНСКИ САБОР ИЗ 355.год. ЈА САМ БИО ЈЕДНОМ У ЖИВОТУ И БИО ЛЕПО ПРИМЉЕН КОД МАТИ ЛИДИЈЕ. ОТАЦ ЈОАНИКИЈЕ ЗБОГ ЛОШЕГ ИСКУСТВА СА ЉУДИМА УОПШТЕ И НЕ СМЕ ВИШЕ ДА ИЗЛАЗИ ИЗ КОНАКА.