LESKOVAC – Na 58.festivalu muzičkih i baletskih škola Srbije u Užicu, Muzička škola “Stanislav Binički” u ukupnom plasmanu zauzela je drugo mesto.
Pojedinačno, Iva Mišić, klavir i Nikola Bošković, saksofon, osvojili su prve nagrade a Vuk Veljović, gitara i Katarina Gačić, solo pevanje, dobitnici su druge nagrade.
U kategoriji klavirski duo – Marija Pejić i Lea Stefanović, Duo “Princeze”, takođe je zauzeo drugomesto.
„Ovo je još jedan veliki uspeh naših učenika na koje smo ponosni, izjavila je Biljana Miljković, direktorka Muzičke škole u Leskovcu.
(kraj)bdi
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
Ovde, kao i za plivanje, novinari treba da priupitaju kako se rangira ovo takmičenje po važnosti i šta znači kad pobedi duo, a šta znači kad pobedi solo, pogotovu u disciplini klavira najpopularnijeg instrumenta, gde je i konkurancija najveća, a što kod violončela, na primer, nije slučaj, pa se do nagrađivanja lakše stiže.
Svaka čast za decu i hvala profesorima koji su se njima bavili.
Direktorica muzičke da rastumači javnosti zašto ove godine nema nagrada iz solo klavira na boljekategorisanim takmičenjima, međunarodnog karaktera, kada znamo da muzička škola Stanislav Binički, tradicionalno sa na primer Davorin Jenka, pa iz Ohrida donosi nagrade i visok plasman svojih učenika.
Ko je odgovoran što se ove godine deca nisu vodila na takva takmičenja? Šta je demotivisalo profesore da ih pripremaju, ako su roditelji pitani i bili spremni da plaćaju kotizacije, jer se ta takmičenja finansiraju iz roditeljskog budžeta, za razliku od državnog koje potpomaže grad?
Čime su profesori bili nezadovoljni pa uskratili talentovanoj deci odlazak na prestižna takmičenja, čime su deca izgubila od daha konkurencije i odmeravanja sa jednako dobrima? Zar je moguće da se decom Leskovca neko poigrava samo zato što direktorka i profesori imaju razmirice koje nisu spremni da razreše, nego đaci treba da otrpe njihove sukobe?
Koliko sam razumeo sukobi su nastali prošle godine, kada se direktorica zamerila profesoricama koje tradicionalno vode decu, ali su revoltirane ove godine rešile da pokažu kako bez njih neće biti ni značajnijih rezuzltata. Rezultate su doneli drugi profesori i druga deca. Bravo za njih. Šteta za decu kojima je to uskraćeno zbog ozlojeđenih profesora koji bi morali da snose konsekvence zato što se preko đaka prepucavaju. Takve bi profesore trebalo otpustiti a ove donosioce nagrada podstaći povišicama.
Ukoliko su profesori bili nezadovoljni iz realnih razloga, nisu smela deca da otrpe, već su rešenja morala biti pronađena na relaciji gde su i nastala-između direktora i profesora, makar direktor podneo ostavku, usled nemogućnosti razrešenja problema u korist đaka.
Vi izgleda niste čuli da su profesori postali tezgaroši? Sviraju i na svadbe i na sahrane. Prezauzeti su oni zaradom za sebe, da bi decu obrazovali. Nisu ludi da se za džabe troše na đake. Vežbaju po celi dan za sebe i svoj groš. A i u Bavku. A i na Pašinu česmu. U kafane su nam akademski građani. Na tamičenja vode svoju decu, pripremaju svoju decu, koju guraju u svoje orkestre da zarađuju pare. A svi su na infrastrukturi grada i građana oformili i sebe i svoje karijere. Sad valjda zaborsvili na moral i da vrate dugove.
To bi bilo kao kad bi operska pevačica narikala u Safari, romanopisac prešao na masne viceve pod šatrama roštiljijade, a lično Glen Miler u putujućem cirkusu prizivao lavove duvajući u klarinet.
Čitam pa se mislim. Imam dete od 6 godina. Boga mi ću ja da se raspitam kad dete upisujem u muzičku za koju godinu i kakav je profesor i gde je studirao i koliko dugo i koji mu je prosek. Ima ja njega da izbodujem da mi kaže koliko nagrada su njegovi đaci osvojili, dalje ću da pitam đake kakav je profesor i da li se dere na časovima, je li nervozan.
U svakoj privatnoj školi roditelji biraju profesore.. Raspitaju se o kvalitetu i njihovim referencama a to su uspesi njihovih đaka. Đaci su korisnici usluga muzičke škole, a profesori ti koji pružaju te usluge. Uspeh đaka je preporuka za profesora.
Privatni orkestri za svadbe i kafane nisu preporuka roditeljima za muzičku školu, jer u noćnim orkestrima i ne može biti dece. Samo profesori koji koriste prostor, instrumente i profesionalne veze da zarađuju.
Može li umoran iz kafane profesor da bude predan na času sa đakom? Ako njemu igra bakšiš pred očima, pa naravno da ga ne zanimaju takmičenja đaka. Otvorite im estradni smer, pa neka ciguligaju. Ovde je reč o muzičkoj školi Stanislav Binički, a ne rasadniku za kristalne kič dvorane koje posećuje glamur a la grand. Kako stvari stoje za očekivati je da buduće ime muzičke škole bude Tezgus kintos. Neka plate u JP Pijac da im dodeli zakupno mesto pa nek se reklamiraju, sa ostalim ,,strukama” , a ne da nam uzurpiraju školu u koju dete šaljem da je duhovnije. Iz metalne škole izlaze i zavarivači. A iz muzičke bi trebalo gudači.
sve pohvale deci naravno i profesorima koji su ih spremali.Treba ovakvu decu pokazati kroz medije vise u gradu da bi ih jos vise motivisali na rad.
Znam decu, veoma su vredna. Kamo srece da je vise i ovako vrednih profesora pa da nam vise decu uce. Na onoliki broj profesora, malo je nagrada. Kad ce ta privatizacija da profesore koji ne donose rezultate sklone vec jednom. Da viimo razliku izmedju ovih sto vredno rade i onih koji bi da rade samo za pare. Radice za pare, al kod privatnika i to cela polovina njih. Drugu polovinu nastavnog kadra ce da otpuste.
Pogledajte i uporedite broj nagradjenih ali i vrstu takmicenja sa prethodnih godina. Daleko vise se kadar angazovao. Danas niko nece da radi, uz časne izuzetke poput ovih u vestima. Kukaju:
-,,male im plate“,
-,,kratki im raspusti“,
-,,retko piju kafe ispred decji dispanzer“,
-,,ubise se radeci u oteznim uslovima rada na hladno“,
-,,sa velikim razredima od preko 30 djaka“,
-,,sa nezgodnim roditeljima“ i
-,,problematicnom decom_“!
Ne znaju oni kako izgleda težak rad intelektualca u otežanim uslovima i sa problematičnom decom neambicioznih roditelja.
Sanja Ilić upravo govori da je, ako isključi razum, zažmuri, na Evrovoziji pobedila pesma koja je vrhunski izvedena, a i jedna je od boljih numera. Ali, takođe kaže-Ko smo mi da se u ime naših izvođača odričemo učešća?
I stvarno, ko su profesori muzičke ili njeno rukovodstvo da zauzima stav na koje će takmičenje ići đaci, a na koje neće? Gde je roditeljski savet za neutralnu procenu?
Svaka cast deci, profesorkama, profesorima i direktorki. Jedino me zanima sta deca imaju od ovih takmicenja. Izgleda da se sve zavrsava na skolskim takmicenjima (osim nekoliko izuzetaka)? Mislim da imamo dovoljno skolovanih kadrova za nekoliko manjih orkestra, kad vec ne moze simfonijski (svaka cast Amorosu).
Takmičenja u oblasti muzike, konkretno u sviranju instrumenata, se ne razlikuju mnogo u odnosu na druga takmičenja. Razlike postoje, ali ima sličnosti, kao u sportskim nadmetanjima ili festivalima filmova, nagradnim konkursima za najlepše stihove.
Deca koja se takmiče rade više, sa njima i sam profesor radi više, pametni se konsultuju sa kolegama o radu sa svojim đakom takmičarom, da čuju tuđe mišljenje o svom radu, Dete koje se takmiči pojačano ima javne nastupe koji mu pomažu da se oslobađa treme, a što je višestruko korisno za kasnije svaki nastup u životu. Takvo dete izlazi na crtu sa sebi sličnima i samim tim osvaja priznanje da je ono čime se bavi cenjeno, da to i drugi vole, iako je reč o klasičnoj, retko zastupljenoj muzici, zbog popularizacije drugih muzičkih pravaca.
Svoje dopunske časove, kao obavezne, profesori utroše na talentovanu decu, pa je i njihpv napredak očigledniji. Putovanjem u druga mesta, vredna deca zasluženo upoznaju druge ljude, profesore, decu, stiču poznanstva iz oblasti kojom se i sami bave, da kasnije mogu razmenjivati iskustva.
Konačno, ako dobiju nagradu, ona je često i priznanje da su na dobrom putu. Nagrađenu decu, svoj grad nagrađuje i finansijski jednokratnom podrškom u novcu da se mogu častiti, sufinansirati kupovinu instrumenta koji je skup i često nedostižan roditeljima, a sveukupno nagrade doprinose da dete bude bolje izbodovano za prijem u srednju muzičku školu, ali i za stipendije u srednjoj školi.
Svako dete koje se takmiči, bez da mora osvojiti nagradu, automatski biva oslobođeno ispita na kraju godine, koji polažu druga deca.
Da li je potrebno da još govorim koji su benefiti takmičenja? Hoćete o radnoj navici, da malo dete , sa svega 7 ili 8 godina naučite da zadržite 2 sata dnevno uz instrument, pri čemu ta satnica raste na 7 I 8 sati vežbanja pred samo takmičenje kod odraslih đaka, a čime detetu razvijate pažnju, moć koncentracije, stvarate radnu naviku. Nijedno samo pametno dete, bez rada nije ništa završilo. Upornost, zauzimanje, marljivost, predanost, udubljivanje će pre dati rezultat od koeficijenta inteligencije.
Kažu da u muzičku školu idu fina deca. I to je tačno. Onaj ko oseća muziku je sofisticiran. Takva mu je duša. Retko može ispasti zao, loš čovek.
Ovo su samo neke prednosti. Verujte ima ih još mnogo. Do sutra bi se moglo nabrajati.
Moraću da Vas ispravim. Reč je o dodatnim, ne dopunskim časovima, namenjenim uglavnom takmičarima. Inače takmičari dobiju program da vežbaju i za vreme raspusta, pa za razliku od druge dece imaju nadzor i tada i rade više. Takođe, njihov program je napredniji, zahtevniji, za starije đake, u proseku sviraju program za dve godine unapred, čime im je tehnika razvijenija.
A da je bilo svega i biće. Neki profesori oduvek traže, da se njihov rad podmaže.
Svedoci smo bili čak i te vrste zloupotrebe da profesori i rukovodstvo šalju svoju decu na prestižna takmičenja, a to su ona koja se visoko rangiraju(boduju se za kasnije prijemne ispite) ali su i uvrštena u ona koja se nagrađuju iz republičkog i gradskih fondova. Zato se u praksi događa da deca NN roditelja idu na manje važna takmičenja i posle kad pokucaju na vrata institucija za dodelu sredstava, dobiju odgovor da im dete nije išlo na odgovarajuće takmičenje, a što nije slučaj dece nastavnog osoblja škole, jer nastavnici odlično znaju gde svoju decu guraju. Žalosno je jer se i ta deca zalažu i vežbaju, odričući se igranja, zbog ljubavi prema muzici.
O tome da su nastavnici rezignirani zbog nedostatka ambicije kod svoje dece, suvišno je govoriti. O tome govori njhovo maltretiranje na časovima druge dece vikom, omalovažavanjem, ali i prozivkom da su im roditelji ,,bolesno ambiciozni“.
S jedne strane imamo upotrebu muzičke škole u praksi u sopstvenu korist a s druge strane se leče frustracije.
Kad postane privatna otići će svi koji isteruju đake ponašanjem, vređaju im roditelje, viču na časovima, neće da ih vode na takmičenja, ali kafe piju, prodaju šminku, nakit i druge positnice u radno vreme i ogovaraju se međusobno na časovima, pred decom. Tada neće moći da svoju decu o trošku države vode krišom od roditelja druge dece, a potom nemoralno uzimaju novac i od grada. Pa nije tamo nastavnik valjda došao samo svoje dete da podučava. Valjda ima veći kapacitet. Za bar još jedno dete, još jednog đaka, zbog kojeg još škola postoji, da se ne bi zvala privatizovanom. Da bude na dobrom a ne lošem glasu. Jer javna je tajna da su nekadašnji profesori entuzijasti prestali da se trude jer su se pojavili interesni profesori.
Drugo su časovi matematike, gde ste završili priznat fakultet, koji je samo 5% sposobno da shvati, pa da javno uzimate novac za privatne časove. Muzičku akademiju je samo dvoje završilo u Beogradu. Ostali su studirali svuda, menjali fakultete, pauzirali, razvikli na čitavu deceniju, a u diplomama se vide pečati iz Mitrovice, Brusa, Prištine. Pa i onda u staroj Jugoslaviji se znalo da svi koji nemaju kapacitet za Beograd idu prvo u Sarajevo, pa Skoplje, pa redom do Slovenije i Kosova, gde je sve lakše.
Nisu roditelji baš tako naivni da ne poznaju kadar u muzičkoj školi. Mali je ovo grad. To što neće na redovnom času da pokazuju, oni predstave kao potrebu da se dodatno angažuje nastavnik i nezvanično i plati, jer to zvanično nije dozvoljeno. Verujte, svi roditelji, daju sve za decu, hoće da svojom voljom daju i plate, kad je dete talentovano i vredno. Samo što bezobrazluk zna da ode do odmeravanja nivoa džepova roditelja, a tu trku dobijaju samo BIZMISMENI!!!.
Inače o ukusu i stili tek ne bih. Pa većina u muzičkoj pkoli sluša grand, voli grand, živi za grand, ponaša se kao grand, a klasična muzika, pa to je nešto uzvišeno. To i nije za svakog, ni profesora, ni đaka. To je filozija života koja Vas prožima, strast kojom ste obuzeti, lepota kojom isijavate i tu nema mesta za kalkulacije, frustracije, viku, dreku, nervozu, privatne i porodične probleme na časovima. Muzika je lek za dušu, za društvo. Ali svi to ne shvataju. Takvi su zalutali po muzičkoj školi. Treba im pomoći da pronađu izlazna vrata. Da ne smaraju, što bi deca rekla. Pravac kod Saše Popovića! Čeka ih. Sigurno.
Ne stidite se da komentarišete bez obzira na činjenicu što za 65 godina postojanja škole iz nje ne izađe nijedno zvučno ime?