OD POŠTOVANJA, više smo pokazivali nepoštovanje prema drvenastim bićima. Sjekli smo ih, sječemo ih i sjeći ćemo ih gore nego i jedna Sarumnanova horda zla. Ponekad tako neplanski radimo, da je to ravno zločinu.
U zemlji naših dalekih rođaka, neko će reći okupatora, najvećem gradu te zemlje, onom njegovom evropskom dijelu, onomad se pobuniše građani protiv samovolje i gluposti.
Naime nekome je palo na pamet da park Taksim sravni sa zemljom i tu posadi jedan lijep, onako baš lijep, trgovinski centar, ali GRAĐANI Istanbula se ne složiše, sa tom sumanutom idejom. Građanska svijest, moj bajo. Civilizacijski iskorak. To su naslijednici onih istih ljudi, što ih svakodnevno pljujemo i sve loše što nam se dešava, prebacujemo na njih. Na kraju oni odbraniše ono za šta su se borili.
Sjećam se emisije na radiju, bio sam srednjoškolac, nešto zabavnog tipa. Voditelj bi uzeo oglase i zvao tražeći usluge koje su oglašivači nudili, jednostavno rečeno , zbijao je šale sa ljudima. Jednom je našao oglas, gdje čovjek nudi usluge pilanja drva motornom testerom.
Voditelj ga je pitao da li bi bio problem da „drvosječa“ dođe i isječe drvored na „Vilsonovom šetalištu“*. Čovjek „s druge strane žice“ je bez problema prihvatio posao. Samo da mu ovaj da adresu i posao je završen. Jedno šetalište manje-više, gdje je tu problem?
Od vajkada drvo se u nas poštovalo na razne načine. Rekao bih, bilo je to više strahopoštovanje nego poštovanje ali da ne cjepidlačim (bogodrvo, kolac, šiba, cjepanica, drveni malj).
Od poštovanja, više smo pokazivali nepoštovanje prema „drvenastim bićima“. Sjekli smo ih, sječemo ih i sjeći ćemo ih gore nego i jedna Sarumnanova* horda zla. ‘ajde što sječemo, nego što to ponekad tako neplanski radimo, da je to ravno zločinu.
Volimo i da krademo drva, po tuđim šumama. Rekao bih da nam je to najdraže. E da, da potpalimo vatru, negdje sredinom jula, na 40 Celzijusovih stepeni, blizu kakve šume, to nam je specijalitet.
Prije par godina, dobra prijateljica je učestvovala u sređivanju šume – parka „Hisar“. Drveni mobilijar i pošumljavanje mladim stabljikama. Čak sam učestvovao u svemu i dao svoj skromni doprinos. Ispisao sam tablu dobrodošlice u kompleks. Bio sam istinski srećan.
Novo lice Hisara.
Sreća je kratko trajala. Obijest, nezadovoljstvo, milion problema i najlakše je svoju frustraciju isklaliti na mladici drveta. Takvi smo. U prvih nekoliko dana, više mladica je polomljeno, osakaćeno, pojedeno od strane lokalnih papkara ali jedna mladica je bilo izložena „specijalnom tretmanu“. Oko stabljike je pažljivo napravljena lomača i na kraju je zapaljena.
Opaka bolest je jedino što mi je padalo na pamet. Ako poremećeni um može to da uradi sa mladicom drveta, na šta je sve spreman?
Posle tog bestijanja na Hisaru u gradu je došlo do masovnih protesta. Najvećih posle Drugog Svjetskog rata. Nezadovoljstvo, bijes i tuga se ocrtavala na svakom licu. Građani su zahtijevali da se neljudi otkriju i primjereno kazne, jer Hisar je nešto za šta su ovi ljudi bili spremni da idu do kraja.
Odbrana i poslednji dani.
Nakon nedelju dana, krivci su otkriveni i sankcionisani, park ponovo pošumljen, drvene konstrukcije popravljene i sve je bilo kao nekada. Sreća se vratila u grad podno Hisara.
Bio sam na putu neko vrijeme i informišući se o zbivanjima preko interneta, na jednom portalu vidjeh vijest da je u toku akcija sađenja mladica stabala po gradu. Niču pravi mali drvoredi. Opet osjećaj sreće ali bezbižne sreće. Ovaj put sam znao da su mlada stabla sigurna. Zlikovci su bili tamo gdje im je i mjesto, a brigu o mladicama, preuzeli su sami građani.
Sve je moguće u gradu podno Hisara…
Srećan i dalje hodam, gledam i pišem…
*“Vilsonovo šetalište” se nalazi u Sarajevu. Nazvano je po 28. predsedniku SAD – Tomasu Vudrovu Vilsonu koji je 1917. godine objavio rat Njemačkoj, a time i naznačio kraj moćne Austro-Ugarske carevine. Međutim, da bi čudo slučajnosti bilo veće, ta ista Austrougarska je ovu ulicu napravila, uredila i pustila u promet početkom prošlog stoljeća, nazvavši je “Kalajeva promenada” prema imenu svog diplomate, političara, ministra finansija i poglavara BiH Benjamina Kalaja. Nakon pada Austrougarske, Kalajeva promenada dobija naziv Vilsonova promenada, odnosno Vilsonovo šetalište.
**Saruman je bio veliki Bijeli čarobnjak. Prvi među jednakima. Prije konačne bitke, staje na stranu zla, predvodi vojsku orka u pustošenju Srednje zemlje. Naročito uživa u uništavanju šuma i drevnih Enta. Na kraju biva pobijeđen.
Autor: Tanasije Bosiljčić
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
Moj omiljeni pisac sve manje je Tolkin, a sve više Tanasije. Slaviću ga makar zbog predivne slike drveta koje je oživelo predamnom nakićeno dečurlijom što ga opsedaju igrajući se na njegovom stablu što granama grli našu decu, da ne padnu dok se veru.
U redu je, Tanasije. Verujem da ponekad i nisi svestan koliko si grešan i zapravo sam u svim svojim umišljenim tajnama, koje nikog, ali nikog ne zanimaju, osim u onoj meri koliko je neko poželeo da ne budeš usamljen, te da te poput ovog istog drveta prigrli, štiteći te svojom nežnošću i ljubavlju od jedinog zla što se otuđenost zove a sakriveno je u masi poznanika i prijateljica što im svima pripadaš, sakrivajući najveću tajnu od celoga sveta, da ne umeš pripasti nikom, kad nisi imao hrabrosti pripadati samo jednom biću-nekom.
Sumnjivi su mi drugovi Tolkin i Bosiljičić ako obojica misle da se na trgu Taksim dešavalo to što se dešavalo samo zbog drveća