Postoje trenuci u detinjstvu koji ne nestanu. Ne izblede, ne potonu pod godinama. Ostanu da trepere u nama kao julska svetlost nad potokom ili kao senka kofe u ruci na putu do stare leskovačke česme. Ja ih imam dva. I oboje su me, tiho i nepovratno, pretvorili u odraslu osobu.
Imala sam 10 godina. Bilo je leto, vreo dan, a ja bosa, sa ispucalim petama uronjenim u planinski potok. Voda je bila bistra, hladna, žuborila je preko malih kaskada, šaputala svoja večna znanja granama nadvijenim nad mojim svetom. Oko mene – šuma, brda, tišina. A u meni, najednom, neka tiha svetlost. Potreba da ćutim, ali da istovremeno budem saslušana.
Gledala sam tok reke i zamišljala kuda sve može da ode. Znala sam da ta voda negde nestaje, pretače se u druge reke, možda dopire do mora. Do obala koje nikada neću videti. I tada sam, po prvi put, povezala sebe sa svetom. Pariz, London, Njujork – svi ti gradovi nisu mi više bili daleki. Jer sam verovala da ova moja reka zna put do njih.
Ali još važnije – tada sam, po prvi put, osetila sebe. Bila sam tu, sićušna poput zrnca, a opet ogromna u svom postojanju. Iako sam imala porodicu – brata, sestru, oca, majku, baku – i iako sam znala da me vole, dotad nisam znala da postojim kao JA. Moji unutrašnji svetovi su bili bogati, ali nisam znala da su moji. A tog trenutka, pored tog potoka, kao da mi se otvorilo neko prostranstvo u meni.
Kao da se svet naglo podigao, tiho, i rekao: „Evo te“.
I ja sam rekla sebi: „Tu si“.
Bio je to čudan mir, ali s malim uzbuđenjem. Prvo saznanje da sam celina, da nosim misli koje ne moram da podelim, ali koje vrede. Taj potok nije samo hladio moje noge – on je krstio moju svest.
Drugi trenutak se desio tri godine kasnije – Leskovcu, u Pustorečkoj ulici, kod babe i dede po majci. Moja majka – gradska devojka koja se udala za seljaka – podarila mi svetove oba porekla. Leskovac tada nije imao vodu u svakoj kući. Išla sam po nju s dve kofe, duž dugog sokaka, sa česme koja je hranila celu ulicu. Bilo je starijih i jačih, ali ja sam nosila ponosno.
Na pola puta sam stala, ispravila leđa, a u tom trenutku, kroz prštanje vena i zategnute ruke, osetila sam – odrasla sam. Ne zato što će mi neko to reći, jer nisu. Ne zato što sam očekivala pohvalu, jer nisam.
Moja baka me nije volela, nije volelea ni jednu unuku, jr žensko ete bilo je za nju samo – nevolja, ikao sam joj upravo ja pred kraj njenog života bila glavni oslonac. Bila je tvrda, ograđena od nežnosti kao kuća bez vode. Sve što sam radila, bilo je premalo za njen pogled. Možda sam i te kofe nosila zbog inata, da dokažem da vredim. Da me vidi. Da me, bar tada, pohvali.
Ali tog dana, dok sam stajala u prašnjavoj ulici s vodom koja nije smela da se prospe, shvatila sam: ne moram da je uveravam. Moja vrednost ne zavisi od njenih reči. Zavisi od mene. Od tih koraka koje pravim. Od tihe odlučnosti da nikada ne postanem kao ona.
Tog dana sam, noseći tuđe očekivanje i sopstvenu tugu, zapravo iznela – sebe. I nikada je više nisam spustila.
Zato su mi ta dva jutra svetionici. Jedno me naučilo da svet može stati u potok. Drugo da ljubav nije nužna da bi se postojalo dostojanstveno. I obe slike, posle svih godina, u meni žive – bistre, hladne, žubore, teške su i svetle.
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
Kako lepo napisano .Samo što ja deda volim svoje prvo žensko unuče ……