Prva srpska revolucija – 210 godina kasnije

ZA OBJAVU i početak ustanka Srba uzima se zbor u Orašcu koji je održan 14. februara 1804. godine. Ovaj zbor je imao obeležje dogovora viđenijih narodnih predstavnika iz centralnog dela Šumadije.

„Srpska revolucija“ je termin koji se odnosi na period istorije Srbije od 1804. do 1835. godine, a prvi ga je upotrebio Leopold fon Ranke u svojoj knjizi „Die Serbische Revolution“. Period na koji se termin odnosi obuhvata: Prvi srpski ustanak (1804 – 1813), Hadži Prodanovu bunu (1814.), Drugi srpski ustanak (1815.) i period vladavine Miloša Obrenovića do donošenja Sretenjskog ustava 1835. godine.

Kada je u XVIII veku ukinuta najvažnije srpska ustanova pod Turcima, Pećka patrijaršija, Srbi su se organizovali u knežinskoj samoupravi. Turci su dozvolili Srbima da se organizuju u nahiji, knežini i selu. Starešine sela, knežine i nahije su bili kmet, knez i obor – knez. Oni su u ime turske vlasti sakupljali porez, održavali puteve i gonili hajduke. Knežinska samouprava je došla do izražaja u vreme vezira hadži Mustafe – paše, kojeg su Srbi zbog blage uprave zvali „srpska majka“.

Međutim, grupa janičara – uzurpatora, poznatih kao dahije 1801. godine je ubila hadži Mustafu – pašu i preuzela svu vlast u Beogradskom pašaluku. Četvorica dahija – Aganlija, Alija Kučuk, Jusuf Mula i Mehmed – aga Fočić – podelile su Beogradski pašaluk na četiri dela i zavele strahovladu. Kada je turski zulum dosegao granice neizdrživosti, Srbi su tajno počeli da se spremaju za bunu. Doznavši namere Srba, dahije su organizovale pogubljenje viđenijih Srba, poznata kao „Seča knezova“.

Za objavu i početak ustanka Srba uzima se zbor u Orašcu koji je održan 14. februara 1804. godine. Ovaj zbor je imao obeležje dogovora viđenijih narodnih predstavnika iz centralnog dela Šumadije: kragujevačke, rudničke i beogradske nahije, kao i pojedinaca iz smederevske i jagodinske nahije. To su bili knezovi, sveštenici, trgovci stokom, bivše buljubaše narodne vojske, domaćini uglednijih zadruga, istaknutiji hajduci.

Orašački zbor je održan na mestu zvanom Marićevića jaruga. Tu je uz opštu saglasnost svih prisutnih izabran za vođu ustanka Đorđe Petrović, poznatiji kao Karađorđe. Bukovički prota Atanasije izvršio je zakletvu i time skupu dao sakralno obeležje. Nakon završenog zbora odmah se prešlo u akciju, pa je još istog prepodneva zapaljen turski han u Orašcu, a handžije i sejmeni pobijeni ili rasterani, čime je i praktično i simbolički započela „buna na dahije“.

Istorija prošlosti Leskovca i stare leskovačke nahije u XIX veku predstavlja posebnu i zanimljivu epohu ne samo u istoriji stanovništva ovog dela Stare Srbije već i u nacionalnoj istoriji srpskog naroda uopšte. Leskovačko geografsko – privredno područje, u političkom sistemu osmanske uprave poznato kao leskovački pašaluk, leskovačka nahija (zatim muselimluk, mudirluk, kaza, kajmakamluk) predstavljalo je teritoriju na kojoj su se odigrali brojni procesi iz društvenog, ekonomskog, etničkog, kulturnog, političkog, verskog života njegovog stanovništva kao sastavnog dela srpskog naroda, čija je osnovna karakteristika bila, u raznim vidovima, borba za oslobođenje od turske vlasti.

Retko koji značajniji nacionalno – politički događaj iz istorije Srbije i Turske u XIX veku nije naišao na odjeka u leskovačkom kraju, a naročito u vezi sa zbivanjima srpske revolucije 1804 – 1815, i srpsko – turskih ratova 1876 – 1878. godine, i to naročito zbog većeg ili manjeg prisustva Leskovčana u njima, bilo kao izbeglica – emigranata u oslobođeni deo Srbije bilo kao zaverenika – ustanika, boraca i ratnika sa Turcima i turskom vlašću u svome zavičaju. Tako je Leskovac često sačinjavao deo posebne problematike u političkim odnosima Srbije sa Turskom, kao što je, sa druge strane, zajedno sa Nišom predstavljao najprivlačnije područje u vođenju zvanične ili tajne nacionalne politike srpske vlade tokom celog XIX veka.

Kada je 1804. godine u Beogradskom pašaluku počeo prvi srpski ustanak, leskovačka nahija podigla se na Turke i priključila se srpskim ustanicima iz oslobođenih krajeva severnog dela Srbije. Ono što je u Beogradskom pašaluku značila 1804. godina, to je 1805. godina bila za leskovački kraj. Smederevska skupština ustaničkih starešina krajem 1805. godine donela je odluku o proširenju ustanka na sve susedne krajeve – pašaluke pod turskom upravom. Naišla je na odziv i među Leskovčanima koje je poveo bašknez Momir Stojanović.

Uticaj kneza Momira na leskovačku emigraciju nije bio neznatan. Zbog svog položaja u organizaciji civilne uprave, kao i zasluga na bojnom polju, pred kraj ustanka, nosio je atribut i titularnog leskovačkog vojvode. Prema kazivanju Momirove supruge Stane – Stanke, na početku Prvog ustanka knez Momir je imao oko 25 godina. Momirov otac, Stojan se rodio u Leskovcu oko 1762. godine. Stojan je bio baratlija knez, a ubio ga je Šašit paša pred ustanak 1804. godine. Tačan uzrok i povod za njegovu pogibiju se ne zna, ali može da se pretpostavi da je to moglo biti u vreme poznate „seče knezova“ od strane dahija. Ubistvo kneza Stojana je imalo za posledicu poremećaj u odnosima sa Srbima koji se više nisu osećali sigurnim, te je to dovelo do masovnog pokreta – bežanja u oslobođeni deo ustaničke Srbije na čijem čelu je bio upravo knez Momir. Za sve vreme trajanja ustanka leskovačka emigracija se uvećavala, naročito 1807. i 1809. godine. Knez Momir je učestvovao u svim ustaničkim akcijama.

Iz podataka koje je zabeležio Momirov sin Dimitrije, Momir je zajedno sa mnogim beguncima Leskovčanima prešao reku Toplicu i zapadnu Moravu te se kod Jagodine spojio sa vojskom na čijem je čelu bio Mladen Milovanović. Iz daljeg zapisa njegovog sina saznajemo da je Momir učestvovao u juriš na Beograd, da je potom u Beogradu svojom rukom posekao 70 Turaka. Knez Momir je u Jagodini imao kuću i vinograde. Za sve to vreme on je upravljao civilnim poslovima, baveći se mahom brojnim i teškim problemima među leskovačkim izbeglicama.

Prvi srpski ustanak je podignut protiv zuluma janjičara, ali je već 1805. godine prerastao u nacionalni revoluciju za oslobođenje od viševekovne turske vladavine i ponovno uspostavaljanje državnosti Srbije. Osnove državnosti u ustaničkoj Srbiji postavljene su radom Narodne skupštine, Praviteljstvujušćeg sovjeta i donošenjem zakona. Prvi srpski ustanak je utro put Drugom srpskom ustanku 1815., koji će najzad dovesti do obezbeđivanja autonomije Srbije.

Milan Ž. Trajković
dipl. istoričar

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

0 Komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare