U vreme kada Igor Tomić iz sela Krševica kod Bujanovca peče rakiju šljivovicu na zidanom porodičnom rakijskom kazanu starom više od 150 godina, do njega obavezno svrate ljubitelji dobre kapljice da kroz grlo propuste ovaj čudotvorni napitak koji retko gde u ovom kraju imaju da probaju jer poseban šmek, pored ljubavi i starog kazana, daju i njegova konstrukcija i tehnika pečenja stara koliko i sam kazan.

Ovakvu priliku oni obično iskoriste da popiju čašicu više kako bi, kako oni kažu, “utvrdili gradivo”, a onda se i sedenje oko kazana oduži toliko da zaborave i kada su nameravali da krenu.Tek kada dobro “pretresu” najnovije seoske tračeve oni se opet vrate na temu pečenja rakije i tada ove rakijopije ispričaju kod koga su sve pili dobru rakiju, da bi na kraju opet potvrdili da je nenadmašna ona koja se ispeče na zidanom rakijskom kazanu.

Zidani kazan volovskim kolima dovezli u novi dom

To su i te kako znali Igorovi preci koji prilikom preseljenja iz sela Lukarce, koje se nalazi na vrhu Rujan planine, u selo Krševica, nisu hteli da ga ostave da tu propadne već su ga natovarili na volovska kola i doterali u svoj novi dom.

“Moj pradeda je prilikom preseljenja razidao kazan i nije hteo da ostavi čak ni jedan njegov kamen u Lukarcu već je i najmanji grumen natovario na kola i oterao u Krševicu gde je svijao novo porodično gnezdo. Tu je opet od ovog istog kamena uz pomoć blata sazidao novi kazan. Ispod njega je, kako to pravila nalažu, ostavio ložište za loženje vatre. Da je sve uradio kako treba shvatio je tek kada je na njega stavio i blatom povezao zemljani grnčarski kapak, koga ljudi u ovom kraju još nazivaju “bebe” , sa šupljim produžetkom koji se nadovezao na “lulu”- bakarnu cev, koja je išla kroz kazandžijsku kacu sa hladnom vodom da se para od destilacije ohladi i pretvori u tečno stanje. Kapak i lulu spojio je tako da vrh kapka uđe u lulu, a koju je prilikom pečenja rakije mazao blatom i obavijao krpama.”, priča Igor.

Pečenje rakije porodična tradicija

Tradicija pečenja rakije na prastarom zidanom kazanu u ovoj porodici se prenosila sa kolena na koleno. Tako je vremenom i sam Igor savladao tehniku pečenja rakije na ovom kazanu koga Tomići čuvaju kao porodičnu relikviju.

“Rakija koja se ispeče na ovom kazanu ne može da se uporedi sa onom koja se pravi na fabričkim kazanima. Naš kazan je napravljen ručno, od debelo zidnog bakra, a poklopac za njega pravio je najpoznatiji grnčar iz sela Šajince kod Trgovišta. Kamen kojim je ozidan je iz sela Lukarce odakle smo rodom. On je takvog kvaliteta da kada se ugreje vatrom koja se loži u ložištu ispod kazana, u samom kazanu održava stabilnu temperaturu koja omogućava da se destilacija ravnomerno odvija. Ložište na kazanu se ostavlja otvorenim sve dok rakija ne poteče, a kad poteče i dobije odgovarajući protok otvor se zatvara kamenom pločom i maže blatom, da ne dobije vazduh, da se ne usili vatra i komine ne zagori”, priča Igor o svpjstvima nasleđenog bogatstva.

Za dobru rakiju ne treba samo dobar kazan već i komine. Tomići to dobro znaju i zato šljive i jabuke koje sakupljaju za komine odlažu u čistim posudama koje koriste isključivo za tu namenu. Od tako pripremljenih šljiva i jabuka oni dobiju fantastično komine, a kasnije i rakiju.To Tomići pogotovo dobro znaju i zato ovaj prastari kazan čuvaju kao oči u glavi.