Ivan Milenković iz Donjeg Brijanja kod Leskovca radio je 30 godina u Nemačkoj, čeznuo sve vreme da se vrati porodici, uredi imanje i bude sam svoj gazda. Međutim, sve planove sada mu kvari nedostatak vode u tom selu u ataru Leskovca-čak ni tehničke.
Njegova kuća je na kraju sela, uz asfaltirani regionalni put, pa ne mora da gazi blato, osim po njivama. Domaćinstvo je sređeno, vide se novi i dodatni objekti. U dnu dvorišta plastenici sa posađenom paprikom, nešto za sebe, nešto za tržište.
„U ovom kraju plastenička proizvodnja nije razvijena kao u drugim delovima Leskovca. Planirao sam da podignem savremene plastenike sa grejanjem i doprinesem razvoju sela. Zasadio sam šljive i višnje na pet hektara. Zemlja ovde jeste rodna, a ako znaš, umeš i imaš sredstva, ne moraš da ideš da se mučiš po Nemačkoj, već da budeš gazda na svome“, kaže Ivan za Jugmediu.
Njegovi roditelji su još pre njega otišli u Nemačku i nisu se vratili.
„Previše su se navikli na uređen sistem i ne pada im na pamet da se vrate. Ja sam sve vreme pazio da ne upadnem u tu zamku. Sreća pa nisam poveo ni suprugu ni decu“.
Ali, kako to često biva, snovima stane nešto na put. Povrtarstvo zahteva mnogo vode, a Ivan se oslonio samo na jedan bunar u dvorištu. Voda je polako nestajala, a ove godine je i potpuno presušila.
„Osetio sam da će presušiti, pa sam na vreme nabavio kible, ali me priroda pretekla. Glavni vod iz Brestovačkog jezera prolazi odmah preko puta, ali nam vlast u Leskovcu ne dozvoljava priključenje jer voda dolazi iz druge opštine. A leskovačku vodu, pa, ne zna se kad ćemo dobiti“, žali se pored velikih, ali praznih plastičnih rezervoara.
„Sada ovih 20 kibli punim iz reke. Doterujem cisternom. Teško je, ali ne odustajem. Ne vraćam se više u Nemačku“, kaže odlučno.
Dodatni problem je i to što je Pusta reka ispod njegove kuće presušila. „Kad više nema vode ni tu, ići ću cisternom do Južne Morave. Ona nikad ne presušuje. Jeste daleko, ali kad se mora, nije teško“.
Razgovaramo u vreme blokade regionalnog puta koju su meštani Donjeg Brijanja organizovali upravo zbog nestašice pijaće vode, ne bi li naterali lokalnu vlast da reši problem. Celo sela ima suve, zagađene bunare.
Ivan se nije posvetio samo poljoprivredi – njegove radionice su pune tehnike i mašina kupljenih u Nemačkoj.
„Imam tri ćerke, nadam se velikoj porodici. Zašto svi da rade za minimalac po fabrikama, kad mogu da rade na svome? Vlast kaže da se oslanja na poljoprivredu. Meni ne treba mnogo-meni treba samo voda“, zaključuje Ivan, dok ga napuštamo uz obećanje da ćemo se vratiti.
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
Udruživanjem se rešavaju ovakva pitanja.ali i povezivanjem sa socijalnim preduzećem Radanska ruža iz Lebana.
Tvoji roditelji su ispali pametniji od tebe.
Nek nabije cev ko sto svi rade i eto mu voda 😉
Niste, poštovani, čitaoče sada ništa novo rekli. Stavljale su komšije cevi, ali nema vode ni na dubini od 50 metara. I ono malo što ima je zagađeno. Čovek je planirao, kao i ceo selo, da se priključi na vod koji prolazi pored puta. Uostalom, pročitajte tekst pažljivo. Ne grdite čoveka. Seljak neće da bude gospodin, hoće da obrađuje zemlju. Šta ima loše u tome?
Klasičan primer, ima pare ali …a ne. Pa čoveče da bi se ozbiljno bavio poljoprivredom voda ne sme da bude upitna.
Pa izbuši novi bunar ,najmanji problem imaš
„Previše su se navikli na uređen sistem i ne pada im na pamet da se vrate. Ja sam sve vreme pazio da ne upadnem u tu zamku.“
Pa šta funkcioniše??????
Lovacke price.