Od ofucanih fraza u vidu cestitki nemamo nista. NEKA CELNICI PROCITAJU SLEDECU VEST.

Tropar

Pionir ne vjeruje u boga- kaže drugarica i mi ponavljamo u glas za njom.
Svijet star 6 tisuća godina?!! Svijet je draga moja star četiri i pol milijardi godina, stariji od svih ljudskih bogova- kaže tata
Ja vjerujem samo u progres, fabrike i vladavinu radnih ljudi, kaže moj ujak i lupne me po leđima.
Bože oprosti mu grešnom, kaže nana Duša i prekriži se.
Ujak počne lupkati prstima po stolu.
Mama onda kaže: Ko je za kavu? I svi počnu pričati uglas o nečem drugom.
Kad sam ja bila dijete boga nigdje nije bilo. O njemu se govorilo šapućući prije spavanja s mamom. S mamom idem u crkvu koja se zove Ružica, niz kameno stubište i sjenke od velikog drveća. I crkva je uvijek prazna. Mama, ja i bog smo same. Bog živi u crkvi na zidovima i ponekad sam i tužan na raspelu zaraslom u travu kraj koga prolazimo kolima kad idemo za Peršaves.
Eto im ga sad, smije se i križa nona Duša da nervira ujaka. Napolju je takva strašna zima da je prestalo da radi grijanje u školi a zimski je raspust počeo dva tjedna ranije. Školski raspust počinje uvijek tek posle Božića pa mi djeca ni ne znamo da je Božić.

Tata i mama rade. A mene su poslali kod djeda na selo. Kod mog djeda sa velikom bijelom bradom, crnim kaputom i stapom od ljeskovog drveta. Kod djeda u kuću od crvene cigle sa zvonikom kraj kuće. Djed i djedova crkva. U sred šume između dva sela. Moj djed je svećenik i možda bog ne postoji nigdje na svijetu ali u djedovoj kući i djedovoj crkvi sigurno postoji. Još su dva dana do Božića, a napolju je mećava već treći dan. Vije vjetar snijeg u krug, u krug i huji uuuuuu oko kuće i čini se odletjet će sve i djedova kuća i veliki zvonik a možda i cijelo selo u zrak. Ljubo i Jaja se smiju mom strahu. Lako je njima, oni su vidjeli ko zna koliko snježnih oluja a meni je ovo prva u životu. Meni nikada nitko nije rekao da vjetar može da bude tako glasan i da snijeg može da pada tri dana bez prestanka.
Djede, kažem, jesu li minerali stvarno stariji od boga.? Tata kaže da su minerali stari milijardu godina.
Tata misli na ljudske godine. Milijardu ljudskih godina je jedna božanska.
Áha…, kažem i lakne mi.
Djede, je li mogu ići sutra s tobom u crkvu na večernju službu?
U crkvu?! , čudi se teta Tale – Pa nitko neće sutra u crkvu.
Sve je zavejano.
Zavejano, pa što! – kaže djed – Neka Danilo upregne saonice.
A ko ce pjevati tropare? Kaluđerice sigurno neće moći da dođu. Od njih ni riječi već deseti dan. Oko manastira je snijeg bar dva metra. Oče, je grijeh, ali bog neće zamjeriti. Po ovakvom nevremenu ni bog na put ne kreće. A kamoli voditi dijete po mećavi u ledenu crkvu. A vi Oče ako se mora , neka onda Danilo naloži bubnjaru u crkvi.
Bubnjara u crkvi!- smije se djed.
Mom djedu nikada nije hladno. On se jednom kupao u zamrznutom Dunavu.

Djede- kažem- hoćeš da malo čitamo?

Kad god pitam djeda hoće li da čitamo, moj djed uvijek ostavi svoj posao, uzme iz biblioteke jednu veliku crnu knjigu, otvori je i stavi kraj mene na stol. I onda ja počnem da čitam naglas. Polako. Zato jer je djedova crna knjiga puna riječi koje nikada nisam čula i imena zemalja, gradova, dolina, mora i ljudi o kojima ja ništa, ama baš ništa ne znam. Zato nikad ne čitam više od jedne stranice. A kad pročitam, onda pitam djeda za svaku riječ koju ne znam i za svako ime koje ne znam i moj djed mi uvijek polako, polako objasni sve tako da mogu razumjeti. U djedovoj crnoj velikoj knjizi zapisano je sve što se dogodilo od vremena kad je stvoren svijet. Sjedim i čitam : A kad se rodi Isus u Betlehemu Judejskom u vrijeme kralja Iroda, gle, dođoše mudraci od istoka u Jeruzalem govoreći…. I prvo ne razumijem gotovo ništa, a posle, polako, čudne riječi iz knjige postaju slike i, gle, odjednom vidim o čemu to djedova knjiga priča!
Djedice je li mogu molim te s tobom u crkvu?
A zašto bi ti u crkvu po ovakvom nevremenu? – pita djed i gleda kroz prozor. A mećava vije i osim pahulja koje se vrte u krug ništa se ne vidi.
Zato- kažem – Da nešto ne propustim.
Da nešto ne propustiš – ponavlja djed i gleda me. – Dobro…Da vidimo što znaš. Ko je bio, ko je bio Irod Agripa a ko Irod Antipa?
Djedeeee- negodujem.
Što znaci Aleluja?
Znaci Slavite Boga Gospoda na hebrejskom.
Dobro, to se ne računa, to zna svako.
Ko su… ko su… ko su Magi?
Magi su Mudraci na grčkom. A Miđani, Perzijansci, Babilonci, Egipćani i Arabljani tako zovu filozofe i astrologe i astronome i liječnike i sve naučnike. A kad se Isus rodio došla su tri Maga sa Istoka , Melhior, Gašpar i Baltazar i pitali su: ‘Gdje je judejski kralj što se netom rodio’? I oni su možda došli iz Perzije…
Ti si- kaže djed – jedno smiješno božje stvorenje. Natalija – viče djed Nataliji koja je u kuhinji – reci Danilu da ipak upali tu bubnjaru u crkvi.

Slijedeće jutro me probudilo nešto čudno. Tišina! Nije više bilo vjetra. I sve je bilo bijelo, bijelo i selo je ličilo na selo iz bajke. U crkvu smo otišli bijelom stazom, na sanjkama sa dva upregnuta konja. Natalija me cijelu uvila u deku i pod noge stavila vrele cigle. U crkvi smo seli oko male bubnjare. A djed se pojavio u zlatnoj odori sa crvenim epitrahiljom i crnom kamilavkom i počeo je propovijedati Nataliji, Danilu i meni: Pobožna braćo, gusta je pomrčina pokrivala zemlju, bila je ponoć; svuda je vladala mrtva tišina noći, a na poljima betlehemskim pastiri su čuvali svoja stada….
Ja sam gledala u vatricu u bubnjari i ogromne sjenke na bijelim zidovima i bilo je toplo između Natalije i Danila i onda sam ih čula. Prvo tiho, najtiše, iz daljine, negdje visoko iznad crkve a možda i neba. Pa onda glasnije i napokon potpun jasno. Pjevali su: Isus se rodi, slavite svi narodi svijeta…
Natalija, anđeli pjevaju-rekla sam
Ššššš- rekli su Natalija i Danilo i nastavili da slušaju djedovu propovijed. Onda je i djed počeo da pjeva, a iz daljine samo za moje usi zimski vjetar vijao je božanske tropare.
Onda su se čuli praporci i glasovi i rzanje konja i otvorila su se širom crkvena vrata. U vratima su, rumenih obraza i potpuno promrzle stajale tri čudne u crno uvijene figure. Mati Anisija, sestra Pavla i sestra Ana.

Poslije smo se svi vratili doma i u velikoj djedovoj kuhinji pili vruće kupinovo vino koje su donijele kaluđerice, jeli smo orahe, med i suhe šljive, a mati Anisija je pričala kako su vukovi zavijali za njima dok su sanke letjele šumom i kako se ona uopće ničeg u božićnoj noći nije bojala. Sestre Pavla i Ana su šutjele.
A jeste li pjevale glasno? Pitala sam ja
Kome je do pjesme u takvoj strašnoj noći ! Ni usta nismo otvorile- odgovorile su uglas sestre Ana i Pavla.
A ja am čula kako s neba pjeva kor Isusovo roždestvo…
Bog s tobom dijete kaže mati Anisija i nalije opet vino u čašu – To mora da je tulio vjetar nad crkvom.

Snežana Bukal, iz zbirke priča Bez zbogom svemu tome, Meandar, Zagreb