Povodom smrti Ivana Ivanovića (1936–2026), čuvenog književnika rođenog u Nišu, a odraslog u Žitnom Potoku, prenosimo tekst „Hroničar izumiranja južne Srbije“, koji je napisao profesor Saša Stanković. Ovaj tekst predstavlja predgovor za planirano, ali nikada realizovano drugo izdanje romana „Vojvoda od Leskovca“ (biografija Ilije Strelje Petrovića), u kojem autor ukazuje na to zbog čega je Ivanovićev opus od presudnog značaja za srpsku književnost, a naročito za jug Srbije.
Hroničar izumiranja južne Srbije
Moje poznastvo sa Ivanom Ivanovićem počelo je preko knjiga. Za njega sam čuo negde 2000. godine kao student na predavanju Veselina Ilića, pokojnog dekana Filozofskog fakulteta u Nišu. Profesor dr Ilić pričao nam je o posledicama čuvene 1968. godine i kako je Josip Broz Tito izigrao studente.
Tada je usput pomenuo da je jedan profesor književnosti iz Prokuplja ostao bez posla zbog romana „Crveni kralj“. Neku godinu kasnije, kod jednog niškog uličnog prodavca knjiga kupio sam taj roman za 100 dinara, koliko je tada koštala pakla cigareta. Taj prodavac je bio takođe profesor književnosti u penziji koji od svojih primanja nije mogao da kupi hranu i cigarete, pa je tako „ispušio“ ličnu biblioteku. Ja nisam pitao profesora da li poznaje kolegu Ivana Ivanovića, što je moguće s obzirom da su istih godina, ali sam desetak knjiga kupio po minimalnoj ceni za svoju biblioteku. „Crvenog kralja“ sam pročitao u jednom dahu i posetio me na roman „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića. Na fakultetu Ivanović se nije proučavao, jer za četničkog sina i kritičara komunizma tu nema mesta. To mene nije sprečilo da polako sam istražujem književnost koja me zanima. Tako sam u jednoj antologiji niških pripovedača naleteo na pripovetku „Šopska ambasda“, čiji me naslov privukao pošto sam kao učenik svakodnevno prolazio pored jedne stambene zgrade u Vlasotincu na kojoj je lokalni mangup napisao baš taj grafit.
Inače, priređivač ove antologije je bio nekad moj profesor književnosti Goran Maksimović, koji je danas dekan Filozofskog fakulteta u Nišu. Dakle, iako Ivanovićeva dela nisu bila u planu i programu studija književnosti, ipak su našla neki svoj put do profesora i studenata.
Pošto sam kasnije, kao profesor književnosti, i sam počeo da izučavam literaturu o svom zavičaju, poželeo sam da pročitam Ivanovićev istorijski roman „Vojvoda od Leskovca“ o Vlasotinčaninu Iliji Strelji Petroviću, koji je bio Karađorđev pobratim i saborac Hajduk Veljka.
Ali, ni jedan jedini primerak romana nije postojao u bibliotekama u Vlasotincu i Leskovcu, iako je ovo delo bilo u najužem izboru za Ninovu nagradu za 1994. godinu. To me nateralo da putem interneta tražim knjigu koju sam našao samo u elektronskoj formi i to lično od kolege Ivanovića.
Tako je došlo do prijateljstva koje traje nekoliko godina, a lično smo se upoznali tek kad je Ivanović na moju inicijativu posetio Vlasotince. Danas smo obojica članovi udruženja Pisci bez adrese i zajedno ispisujemo književne i istorijske tekstove.
Međutim, mnogo bitniji od našeg poznanstva je značaj Ivana Ivanovića za srpsku književnost. On predstavlja jednu specifičnu književnu pojavu. Svakako da on nije ni prvi ni poslednji zabranjeni ili prećutani pisac, ali je zanimljiv primer za hemingvejski izrečenu misao da pisac može biti zabranjen, ali ne i pobeđen.
Još od prve knjige pa do današnjih dana Ivanović periodično biva delimično prihvaćen pa odbačen. Roman „Crveni kralj“ (1972) izazvao je pometnju u Titovoj Jugoslaviji, kao što je već pomenuto, što je rezultiralo desetogodišnjim progonom pisca. Počekom 1980-ih sa „Arizanima“ i monodramom „Šopska ambasada“ Ivanović ponovo postaje aktuelan. S raspadom Jugoslavije pisac biva skrajnut, sve dok roman „Vojvoda od Leskovca“ (1994) nije ušao u najuži izbor za Ninovu nagradu. Kada se slegla prašina oko najvećeg našeg književnog priznanja, ponovo nastaje zatišje. Sredinom prve decenije 21. veka pisac se ponovo vratio u javni književni život na nekoliko godina, da bi opet bio zaboravljen sve do nagrade Radoje Domanović za satiru (2013). I danas posle toliko godina rada i dela, on mora sam da finansira izdavanje svojih knjiga. Tako kad pogledamo književnu stradiju Ivanovića, vidimo da je on pisac-feniks.
Zato se može govoriti o usponima i padovima Ivana Ivanovića, kako bih dopunio naslov knjige prof. dr Jovice Trkulje. Dakle, njegova veličina nije samo u njegovom delu, već i u duhovnoj snazi da se posle svakog pada ustane i nastavi dalje. Tu duhovnu snagu poseduje većina njegovih junaka, koji su takođe stradalnici, ali i borci. Glavni junaci „Crvenog kralja“, „Šopske ambasade“, ili „Arizana“ otvoreno se hvataju u koštac sa životnim nedaćama i bore se do kraja. Takvu sudbinu ima i glavni junak romana „Vojvoda od Leskovca“. Strelja je tragični Odisej srpske književnosti, koji je deset godina proveo boreći se za slobodu Srbije i posle još deset živeći van zavičaja, da bi ga na kraju Miloš Obrenović izručio Turcima da mu presude.
On nosi usud mnogih južnjaka koji sve rade da pomognu zavičaju, a na kraju ispada da pomažu samo nezahvalnoj braći sa severa. Iz te perspektive Strelja ima arhetipske odlike svih srpskih prognanika, uključujući i samog pisca, koji su bežali sa juga na sever zbog ratova, politike i(li) nemaštine. Ta seoba kreće od Kosovskog boja i traje do današnjih dana, sa manjim ili većim intezitetom, a što je najgore ništa ne ukazuje da će prestati. Ivanović ovim romanom nije samo osvetlio jednu skoro zaboravljenu istorijsku ličnost, nego i izneo na videlo bolnu istinu o nadmenom odnosu nekad Šumadije, a danas Beograda prema onima koji su branili nestabilnu i promenjivu granicu Južne Srbije. Čak se može govoriti o teroru dinarskih Srba prema Starosrbijancima.
S obzirom da je povest o Strelji ispričao njegov saborac i zemljak Ceka Vlasotinčanin prizrensko-timočkim dijalektom, može se reći da je to afirmacija južnjačkog govora, koji se još od Bore Stankovića bori za svojoj status u književnosti. Ivanović je pokazao da je to jezik i za epsku junačku povest, a ne samo za laku komediju, kako se danas čini, i lirsku refleksiju, kako je to pokazao anonimni narodni pevač i kasnije Bora Stanković.
Roman „Vojvoda od Leskovca“ prekretnica je u Ivanovićevom opusu. Sa tim iskorakom u istoriju on se izdvojio od drugih pisaca stvarnosne proze poput Dragoslava Mihailovića, Mome Dimića i inih. Udaljavanje autora od savremenih tema omogućilo je da se sudbina južnjaka bolje uoči na vremenskoj vertikali. Tako da se jasno vidi šta je sve snašlo narod tokom poslednjih dvesta godina, od Karađorđa do danas. Pisac kroz prizmu buna i ratova, gotovo dokumentarno, slika burne istorijske događaje koje su kreirali istaknuti pojedinci, pa zato je i roman lika, omiljen Ivanovićev žanr. Zanimljivo je koliko i sam pisac liči na svoje junake, bilo istorijske, bilo savremene. Tu se ne radi toliko o pukoj projekciji autora na likove, koliko se stvari suštinski ne menjaju bez obzira na protok vremena. Mentalitet naroda je isti, jer palanka vreba da saseče svakog ko štrči. Odnos severa prema jugu je u najmanju ruku nekorektan, jer se u ratu traže južnjačke žrtve, a u miru se zaboravljaju zasluge i eksploatišu resursi. Njegov jug nije Stankovićevo Vranje ili Sremčev Niš, već više gradova i varoši: Prokuplje, Niš, Leskovac, Vlasotince, Doljevac, Crna Trava… Prolaze decenije i vekovi, menjaju se vladari i društvena uređenja, a sve je samo dekor za konstantno lagano zamiranje juga Srbije. Zato je Ivanovićevo delo svedok jedne drame koja sve više liči na tragediju jednog podneblja.
Kada unuci sadašnjih i budućih iseljenih južnjaka požele da saznaju zašto su njihovi preci napustili južnu Srbiju, biće dovoljno da zavire u delo Ivana Ivanovića i sve će im biti jasno. Moći će da vide lepotu dijalekta, težinu istorije i moć književnosti, tako će bar na trenutak osetiti muku predaka i zbog čega su zanavek ugasili rodna ognjišta. Za te momente pisac živi, čak i ako ih ne doživi.
Vlasotince, 2015. godine,
Saša Z. Stanković
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!




















Napustio nas je veliki ČOVEK.Profesore Ivane Ivanoviću počivajte u miru.
Predavali ste psihologiju mojoj generaciji u drugom razredu kuršumlijske gimnazije,dva,tri meseca 1972 pre nego što ste morali da napustite Kuršumliju.Kratko vreme,ali dovoljno da ostavite neizbrisiv trag u našem vaspitanju da postanemo dobri,obrazovani,kulturni ljudi.Umeli ste da privučete pažnju i lošim đacima svojim tihim odmerenim glasom,interaktivnim predavanjima punim praktičnih primera …Hvala Vam u ime đaka koje ste učili.
Bili ste ispred svog vremena u slobodnijem ponašanju,razmišljanju…Sećamo Vas se u braon plišanim farmerkama i jakni od prevrnute jelenske kože po čemu ste takođe bili drugačiji od ostalih.
Susreli smo se sa Vama posle dvadesetak godina u Kuršumliji,napunili ste salu ,,komiteta“.Rekoste tada (čuo sam da ste se zarekli da nećete nikada doći u Kuršumliju): došao sam jer slutim da nam dolazi demokratija i bolja vremena…
Drago mi je da imate dostojnog naslednika,sina Igora,odličnog poznavaoca istorije,aktuelnih dešavanja u svetu,borca za istinu i pravdu …
Neka Vam je laka zemlja profesore.
Neka je slava najvećem piscu južne srbije. Njegova dela će se tek izučavati.
Gospodin pisac, sin nase nastavnice Milje koja je najlepse predavala srpski jezik , a posle casova onako lepa tanka gospostvena sa pletenicama oko glave , zurila kuci da vidi svekra i svekrvu bili su stari.