Dušan On. Popović autor je rukopisa „Istorija Vlasotinca i okoline” (1945), koji se čuva u Narodnom muzeju u Leskovcu. Krajem prošle godine Narodna biblioteka „Desanka Maksimović” u Vlasotincu objavila je zbornik „Neobjavljeni rukopisi vlasotinačke istorije”, gde je prvi put publikovana u celosti Popovićeva knjiga koju je priredio Radivoje B. Prikić.
Od brojnih zanimljivih tekstova iz prve Istorije Vlasotinca izdvojili smo „Reka Vlasina”, u kojem je Dušan On. Popović, na skoro poetski način, opisao značaj reke koja je od izvorišta do ušća proticala kroz bivši Vlasotinački srez.
„Reka Vlasina je bogata ribom, naročito pastrmkom u planinskim predelima, a narod je u vreme Turaka sa ulovom pastrmke plaćao porezu. Vlasina je žila kucavica za dobru polovinu sreza, gde protiče. Svojom vodom napaja obe strane svoje obale, navodnjavajući zemlju koja daje razno voće i povrće, čime prehranjuje stanovnike – Povlasince. Kolika je blagodet Vlasine u vreme velikih suša, kada presahnu mnogi potoci, kladenci i bunari, te se njome poje goveda, konji, ovce i živina ne može se dovoljno reći. A, kakva je sreća i zadovoljstvo i zdravo kupanje u Vlasini preko leta, o tome najlepšu pohvalu mogu dati neuka i mala deca od najranijih godina. Vlasina je dika njenih stanovnika i neizmerna potreba stanovnika pored koje protiče. Vlasina, iako mala reka, svojom svežinom, svojom zdravom i pijaćom vodom, svojim bogatim i lekovitim mineralima, kojima obiluje, leči zakržljale i reumativne ljude i stoku. Retko je naći tako bistru, tako čistu i tako blagorodnu i živopisnu reku, kao Vlasinu. Ona je veliki prijatelj i lekar i ljudi i dece. Dok njene pritoke, nestalni potoci i doline plave ljudska dobra, dave ljude i stoku, reka Vlasina je mirna, staložena i pitoma, za koju se ne zna da je nekog udavila ili umorila. A koliko je dece bilo na njoj u toku leta na kupanju, bez nadzora starijih.
Zbog svih tih njenih blagotvornih i plodnih vrlina, Vlasina je kao reka, omiljena, popularna i za njeno ime su vezana mnoga društva i udruženja, kao na primer, sportsko društvo, vinarska zadruga, ergela konja Vlade Ilića Mumdžijskog i tako dalje.
Vodom sa Vlasine prskaju se vinogradi, a njenom vodom se pravi najukusniji „šiljer”- kominjak, omiljeno vinsko piće starih Vlasotinčana”.
Prota Dušan On. Popović (1893-1980) Osnovnu školu završava u Vlasotincu, Gimnaziju u Leskovcu nakon čega i Bogosloviju Sv. Save u Beogradu. Učesnik je balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, o čemu postoje njegove fotografije sa Krfa.
Biva rukopoložen 1919. i od episkopa Dositeja postavljen za sveštenika u Vlasotincu. Dušan je bio oženjen Natalijom, ali nisu imali dece. Zbog svojih posebnih intelektualnih i muzičkih sposobnosti biva postavljen za okružnog protojereja grada Vranja. U Vranju boravi sve do 1935. godine, kada kao ugledan sveštenik dobija premeštaj u Beograd i postaje starešina Crkve Svetog Marka.
Penzionisan je 1956. godine, ali ga ubrzo partijarh German ponovo aktivira i postavlja za arhijerejskog namesnika grada Beograda. Na ovoj dužnosti ostaje sve dok nije oboleo. Poslednje dane života provodi u Leskovcu.
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
odličan tekst! Potrebno je čuvati prošlost od zaborava.