Kod nas u podrum neće niko da svrati

Do dve podstanarske podrumske memljive sobe u centru Leskovca, u kojima žive Tereza (10), Đorđe (11) i Olivera (13) Ivičić sa svojom majkom Milom Popov, stiže se kroz ledene, mračne oronule katakombe. Zadah vlage prvo je što zagolica nozdrve u prostoriji sa rupama nalik na prozore i jednim povećim krevetom na kome se poređalo troje školaraca.

– Ovde na ovom krevetu učimo i pišemo, spavamo i jedemo. Igramo se i vežbamo džudo, polomili smo ga, pa je majka stavila odozdo cigle, poduprla ga – objašnjava troje džudista sa ukupno stotinak osvojenih medalja.
Najstarija Olivera je i odbojkašica. Ona pamti i teže dane, jer je bila svedok zlostavljanja majke, pa bega u sigurnu kuću, pa potucanja po hraniteljskim porodicima. Memljivi kutak u podrumu postao je jednog momenta udobno pribežište.
– Snove za mirom i tišinom zamenili su drugi, možda preambiciozni, ali ja sada sanjam neku našu malu kućicu sa parčetom zelene trave, a u njoj loptu i koš. A tamo u kućici moja, samo moja soba, i moj krevet, i moj orman i radni sto – priča devojčica širom otvorenih očiju i ruku sa kojih se sliva pena kojom pere sudove iznad sudopere pokupljene na nekom buvljaku.

– Ovde na ovom krevetu učimo i pišemo, spavamo i jedemo. Igramo se i vežbamo džudo, polomili smo ga, pa je majka stavila odozdo cigle, poduprla ga – objašnjava troje džudista sa ukupno stotinak osvojenih medalja.
Najstarija Olivera je i odbojkašica. Ona pamti i teže dane, jer je bila svedok zlostavljanja majke, pa bega u sigurnu kuću, pa potucanja po hraniteljskim porodicima. Memljivi kutak u podrumu postao je jednog momenta udobno pribežište.
– Snove za mirom i tišinom zamenili su drugi, možda preambiciozni, ali ja sada sanjam neku našu malu kućicu sa parčetom zelene trave, a u njoj loptu i koš. A tamo u kućici moja, samo moja soba, i moj krevet, i moj orman i radni sto – priča devojčica širom otvorenih očiju i ruku sa kojih se sliva pena kojom pere sudove iznad sudopere pokupljene na nekom buvljaku.

– Imala sam neke lutke i neke zeke, poklanjali ljudi, ali sada smo svi porasli, prerasli. Hoću bicikl i rolere kao sve moje drugarice, ali mama stalno priča da nema pare – jada se prerano sazrela Tereza, odlična učenica.
Đorđe kaže da voli svoje sestre i majku, ali smatra da je došlo vreme da ima i svoj krevet i svoju sobu.
– Sramota me više da spavam sa njima, ja sam već odrastao – veli pomalo buntovnički dok loži peć koju im je prošle godine neko poklonio.
Ova deca nemaju društvo, ne zato što ne žele nego što neće niko da im uđe u stan. Ne slave ni rođendane. More su samo jednom videli, država im platila. Ne odlaze na rekreativnu nastavu ni na ekskurzije.
– Izbegavaju nas jer niko ne želi da uđe kod nas u memlu. Ne slavimo rođendane, pa i nas retko ko pozove, a kada odemo, nemamo pare za poklone. O, a kako bih voleo da odem na more sa društvom i na ekskurziju – gotovo da viče Đorđe.
Neko im je skoro poklonio kompjuter, toliko neupotrebljiv da su i igrice nemoguće, a slika na davno kupljenom malom televizoru postala je crno-belo usled čestih kvarova.
– To je naš prozor u svet – ozbiljno će Olivera.
Njihovi jedini izlasci su šetnje po parku i razgledanje izloga.
– Stojimo i ispred mesara. Kod kuće stalno pasulj i kupus sa kobasicama ili bez njih. Obožavam piletinu, ali majka kaže da je mnogo poskupela – priča Tereza dok je Olivera gura rukom uz šapat da „olabavi malo“.
U kupatilu „iz devetnaestog veka“ je pokvarena mašina za pranje veša, pa devojčice često zasuku rukave. Pomažu i dok majka Mila podšiva stolnjake, zavese ili posteljinu.
– Neka uče, možda će im trebati zanat da se prehrane, kao što ja njih ovim prehranjujem – veli Mila Popov, Majka Hrabrost, kako je nazivaju u Centru za socijalni rad.
I ta majka je upravo najveća briga troje dece.
– Često je bolesna, nešto sa srcem, i kada je zaboli, po nekoliko dana leži. Slušamo je, mazimo je, grlimo je, ali se svi zajedno i bogu pomolimo da joj bolovi minu i da ustane. I molitve uvek pomognu – priča Olivera, sa stalnim zabrinutim izrazom lica.

Đorđe je najveći šeret u porodici, ali dok se o majci priča, osmeh nestaje s lica.
– Pre desetak dana sanjao sam kako joj ništa nije, kako stoji na vratima lepe bele kuće i smeje se i kako mi pruža tek otpakovane patike „najki“. Probudio sam se uplakan, a majka mi je kasnije ispričala da sam sanjao kuću u kojoj je ona živela kao devojka iako je nikada nisam video. Samo se san sa patikama nije uklapao u priču – prepričava Đorđe Ivičić deo svojih snova iz memljivog podruma u Leskovcu.

Stalno sanjamo patike

– Idemo tako od jedne do druge prodavnice, probamo patike „najki“, odlažemo ih, kao ne sviđaju nam se, pa tako danima. Ne možemo da ih kupimo, ali možemo da sanjamo da ih imamo, a posle se utešimo onim znatno jeftinijim – pričaju Tereza, Đorđe i Olivera Ivičić.

 

Izvor: BLIC

 

 

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

7 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
1312
13.03.2013. 11:04

Tužno je ovo ako iko sa 2 grama mozga od političara pročita ovo trebao bi da pomogne ovoj porodici

СрбИН
14.03.2013. 11:25
Odgovor za  1312

Зар од политичара очекујеш тако нешто?
Хоће они….али уз новине и телевизију и ударање на сва звона.

vesna
14.03.2013. 22:09
Odgovor za  1312

Steta sto novinar nije napisao na koji nacin moze da se pomogne, neka adresa ili kontakt telefon….Verujem da bi se mnogi javili

СрбИН
14.03.2013. 11:23

Где су сад они што, на овим страницама, бране ставове својих партија и хоће да поједу једни друге?
Ајде, господо, стисните петљу па однесите помоћ овој деци. Али је однесите без телевизије и новина, не прикупљајте поене на јаду и чемеру.

1312
14.03.2013. 12:39

Ovde je ona rasprava oko podele fotelja imala 100 komentara a ova poridica samo 3 komentara tek sad vidim gde mi živimo ajde javite se partiski poslušnici pokažite kako ste humani ljudi pomognite ovoj porodici ovaj text je poziv svim strankama da pomognu da pokažu koliko su veliki ili mali

СрбИН
14.03.2013. 15:11

Не могу да се јаве, нису добили сагласност централе. Ако не мислиш како ти странка одреди онда је боље да не мислиш уопште, тако то функционише међу њима.
Неколико нас већ ради на прикупљању помоћи за ову децу, ускоро ћемо нешто од хране однети без да то знају новинари и остали.

Јован
14.03.2013. 22:22

Породици Ивичић,у октобру 2011. године помогле су само Двери Лесковац. Помоћи ће поново. Знам. http://www.dverisrpske.com/sr-CS/dveri-na-delu/2011/oktobar/dveri-leskovca-za-visedetne-porodice.php