Nekrolog Siniše Pavića na sahrani Zorana Davinića

Scenarista Siniša Pavić iz zdravstvenih razloga je onemogućen da prisustvuje sahrani Zorana Davinića, ali njegov govor je pročitan na poslednjem ispraćaju vlasotinačkog velikana.

Dragi Zorane,

teško je rastati se od dobrog prijatelja. Ti si meni bio jedan od najboljih. Dugo smo se družili, godinama i to dugotrajno druženje preraslo je u iskreno i duboko prijateljstvo. Imati danas iskrenog prijatelja nije baš čest slučaj i zato mi rastanak sa tobom pada teško. Druženje sa tobom bilo je uvek izvor životne radosti. Ti si svojom prirodom, radoznalošću, duhovotošću, svojom maštom, i uvek dobrom voljom činio da u našim susretima budem bolje volje i u onom raspoloženju koje nas čini radosnim što živimo.

Danas te ne ispraćamo samo ja u moja Ljilja, već i celo tvoje Vlasotince. Tvoj duh, sposobnost za organizaciju, za mobilisanje i uticaj na mlade ljude činili su od Vlasotinca mesto u kome se negovala i širila kultura, ljubav za umetnost, poeziju literaturu, za glumu, za pozorište. To sam odmah osetio pri  svom prvom dolasku u ovaj grad. I to je ono što je na mene ostavilo, osim same lepote varoši, najbolji utisak. Kasnije sam upoznao i tebe, koji si bio promotor, inicijator i organizator tog većeg dela kuturnog života, kao dugogodišnji rukovodilac Kulurno-umetničkog društva „ Siniša Janić“ pretvotio si to društvo u porodični dom za mnoge mlade ljude, koji su od tebe učili šta je pozorište, gluma, šta je poezija, koliko ona obogaćuje i čini život lepšim, pa ti mladi ljudi nisu gubili uveče vreme po kafićima ili igrajući bilijar, već odrasali kao obrazovani ljudi tragajući za svojim sosptvenim talentima. Iz te tvoje „škole“ u kojoj je uvek vladalo druželjublje, radna atmosfera, i duh stvaralaštva, ponikli su mnogi glumci od kojih su neki postalli poznati i omiljeni širom države i proneli glas Vlasotinca i van lokalnih okvira. Sa svojom pozoišnom trupom, sa tim mladim talentima, bilo da su se bavili pesništvom, bilo glumom, obišao si ceo jug i ne samo jug Srbije. Gostiovali ste u Vranju, Surdulici, Grdelici, Lebanu, u Kruševcu, Valjevu… I svuda si širio taj isti blagorodni duh. Činio si to lako, veselo, razdragano, osvajao sa svojim saradnicima i šampionske titule duhovitosti i u bivšoj velikoj zemlji. U Vlasotince su, kao u neku malu kutrunu meku, dolazili gosti iz tih gradova, dolazili su pesnici, pisci, kulturni radnici, pozorišni reditelji. I činili život ostalih Vlasotinčana bogatijim. Bio sam ne malo iznenađen kada sam prvi put ušao u biblioteku i video da mladi ljudi čekaju red da pozajme knjigu na čitanje. To u Beogradu nisam video. I siguran sam da je i tu bilo nekakvog tvog uticaja. Sam si pisao pozorišne komade, koji su igrani u vašem KUD-u i ostalim gradovima Srbije i vraćao se sa festivala sa nagradama. Družeći se s tobom proputovao sam i ja dobar deo sveta, letovali smo i zimovali zajedno, dok je ovaj svet i nama izgledao bolji. Bili smo zajedno u Jerusalimu, na Hristovom grobu, dok se tamo nije pucalo i ubijala deca. Objavio si i svoje putopise i roman „Kapija za drugi svet“. Napisao si i popularnu TV seriju, organizovao jednom nedeljno diskusione klubove u KUD-u o raznim društvenim i kulturnim temama, kojima sam imao zadovoljstvo da i sam prisustvujem. Bio si dobri duh Vlasotinca, ali, kao što si u jednom svom sopstvenom stihu rekao:

„ Sunce sija sve dok mi to znamo

šuma šumi sve dok mi to znamo

reka teče sve dok mi to znamo

ali, sve što znamo tren je samo.“

Ti si taj svoj tren u okeanu vremena iskoristio i proživeo na najbolji način ispunivši i svoj i živote svojih najbližih pravim sadržajima. Bio si veliki sin i poštovao, kao retko ko, svog oca i majku. Bio si veliki otac i podigao svoju decu Violetu i Anđelku, do pune zrelosti, kao prave pametne i vredne osobe. Bio si najveća podrška svojoj supruzi  u najtežim njenim trenucima. I sve to u tom jednom trenu, koliko traje jedan život. Mislim da će uspomena na tebe trajati dugo, da će te Vlasotinčani dugo pamtiti, i da ćeš živeti u onome što je najvažnije – u uspomenama ljudi, u pričama i anegdotama o sebi i drugima, koje su umeo tako sjajano da pričaš.

A priče zna se, traju najduže.

Zbogom dragi prijatelju, neka ti je slava i na svemu hvala.

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

1 Komentar
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Ni manjeg mesta, ni vecih ljudi
14.11.2023. 21:48

Ni Lebane, ni Bojnik vec predugo nemaju ovakav blistav spisak ljudina kakav vec dugi nis decenija ima Vlasotince. Talentovani, marljivi u struci, pronose glas kojim velicaju svoj rodni kraj. Mamo malo pa citamo o poznatima i izvan Vlasotinca koji sa toliko ljubavi slave svoje rodno Vlasotince. Govoreci da se ponose svojim poreklom, zapravo uvidjamo da se Vlasotince, tacnije Vlasotincani, mogu ponositi njima. Ima nesto u tom Vlasotincu sto radja velike male ljude da stvaraju nadaleko priznata dela. I nema oblasti u kojoj nisu zastupljeni bili. I u politici, knjizevnosti, medicini, profesuri, nauci, poljoprivredi, preduzetnistvu, glumi, muzici, slikarstvu, sportu. Sta to ima Vlasotince sto drugi krajevi prizeljkuju a ne dogadja im se? Cime su zadojeni toliki radnici mislioci iz Vlasotinca? Kakvim vazduhom, vodom, genetikom, duhom? U cemu je tajna?