Škola deci krivi kičme

Drugi školski dan. Dve drugarice, vižljaste devojčice, približavaju se školskoj zgradi. Jedna se teže kreće, korak sporiji, leđa povijena pod teretom ogromnog ranca, druga trčkara oko nje i požuruje je.

Lako je njoj, mislim, nema teret na leđima jer tu tešku torbetinu nosi tri koraka iza nje, pretpostavljam, majka, mlada žena koja sa ponosom posmatra svoju mezimicu u novim cipelama.

Iza njih srećem mnoštvo roditelja sa decom. Umesto u dečjim rukama, rančevi su u roditeljskim. Pitam – zašto, kažu – preteški su za decu, da ne poviju kičmu.

Prisećam se. U moje vreme torbe skoro da nam nisu bile ni potrebne, dve knjige i dve sveske, gradivo svedeno, ono što dečji mozak može realno da upije, jezički stil prilagođen uzrastu sedmogodišnjaka.

Danas, ne baš danas, najmanje od pre tri decenije, od školskog sistema napravljena je tržišna buvlja pijaca, rat izdavača i želja pisaca knjiga, a sve uz aminovanje Ministarstva prosvete Republike Srbije, da zadovolje svoju gramzivost, da pokažu svoju pamet, skupe nepotrebne reči, pa udžbenici više liče na doktorske disertacije?!.

I zbog tog istog „buvljaka“, zbog zarada namnoženih izdavača i pisaca udžbenika, osnovcima su natrpali tovar knjiga, pa je tako ranac na nejakim leđima prvaka težak od 7 do 10 kilograma.

Prema poslednjim podacima Sportske medicine Doma zdravlja Leskovac, čak 64 posto školske dece ima neki od deformiteta kičme u vidu iskrivljenog kičmenog stuba ili podgrbavljenosti. Uzroci su različiti, od predugog sedenja u školskim klupama, poslednjih godina i uz kompjutere, preko nedovoljne fizičke aktivnosti i malog broja časova fizičkog vaspitanja do preteških đačkih torbi.

Autor teksta

Prepune đačke torbe najpogubnije deluju na dečju kičmu baš u prvom, drugom, trećem i četvrtom razredu osnovne škole.

Roditelji su računali. Dete koje je pre neki dan krenulo u prvi razred osnovne škole, moralo je da ima 12 do 13 knjiga i nastavnih svezaka, ne računajući po najmanje dve sveske za svaki predmet, kao i pernice sa mnogobrojnim priborom.

Tako su, na primer, iz matematike potrebne, čak, 4 knjige – udžbenik, radni listovi 1 i 2 i nastavni listovi, iz srpskog jezika, pored bukvara, još i čitanka i nastavni listići, za predmet Svet oko nas, udžbenik i nastavni listići, zatim, knjiga za muzičko vaspitanje, knjiga za likovno vaspitanje, knjiga Čuvari prirode, koji je izborni predmet, pa dve knjige iz engleskog jezika, pa opet izborni predmeti – građansko ili versko vaspitanje.

Od samog ređanja knjiga i nastavnih listova, da se pogrešno ne shvati, ti listovi teški su skoro kao udžbenici, vrti se u glavi, a od njihovog komplikovanog sadržaja bole glave i decu i roditelje i nastavnike.

Kao da je neko pisao scenario za film koji bi mogao da nosi naziv – Kako roditeljima i deci uterati mučninu u želudac i srce, umesto radosti.

A da ne pominjemo muke oko novca za te iste knjige, za novu garderobu, obuću i predstojeće ekskurzije.

I zato, između ostalog i zato, školstvo i obrazovanje u Srbiji otišlo je  – do đavola.

Ima li krivice škola?

Mislim da ima jer iz tih krugova nikada, bar ne glasno, bar ne jasno, nije došao protest zbog preteških torbi, zbog prebukiranih udžbenika i učenika, zbog, i mnogim nastavnicima i učiteljima, nerazumljivog gradiva, pa zato i ne čudi što neki umesto kreativnog predavanja čitaju na času lekcije iz udžbenika!

Ima li krivice nas roditelja?

Ima, naravno, jer stojećki nosimo svojoj deci torbe i ima jer u takvoj konstelaciji izdavačkih i trgovačkih klanova i nezainteresovanih ljudi koji predstavljaju školski sistem, stojimo pognutih glava!

Bespotrebno je pitanje ima li krivice u Ministarstvu prosvete, „vrhovnom komandantu srpskog obrazovanja“!

Institucije iz koje se decenijama obećava reforma školstva, koja se, svedoci smo, svodi samo na gašenje škola i stvaranje tehnoloških viškova i da, ruku na srce, obnavljaju se školske zgrade.

Ali o istinskoj reformi onoga što deca uče ili ne uče, nema ni reči. Takođe ni slova o akademskom udžbeničkom vokabularu za decu koja iz igre i bajki tek ulaze u svet knjiga, o dupliranju predmeta, na primer, skoro isto gradivo je u udžbenicima Čuvari prirode i u Svetu oko nas, i o mnogo toga o čemu bi stručnjaci mogli više da kažu, oni stručnjaci koji – ćute!

A dok se neko ozbiljno ne uhvati u koštac sa reformom udžbenika i dok ministri ne prestanu da sležu ramenima ili odobravaju retka novinarska pitanja na tu temu, roditeljima, pa i celim porodicama ne preostaje ništa drugo nego da od kuće do škole nose rančeve svoje dece, naravno, ako ne žele da ih posle leče od krive kičme i pogrbljenosti.

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

6 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
niske grane
05.09.2017. 14:17

I zato je prosveta pala na niske grane, jadna naša dečica

dinca belosvetski
05.09.2017. 14:37

Od cuvenog i najglupljeg eksperimenta Stipe Suvara, zvanog USMERENO obrazovanje (kad su nestale gimnazija, ekonomska, medicinska, metalna…) eksperimentalne gluposti su se nizale, a najvise ove u tekstu spomenute. Zelnji pisci i finasijski profiteri tovarili su na nejaka pleca sve i svasta. Znate spadam u one, kad je u pitanju muzicko vaspitanje, koje zabole za Baha, Mocarta…, ali mi je mnogo vazno da moje dete igra leskovacku cetvorku i vranjsku sotu. Treba suziti gradivo na nivo uzrasta dece. U poziciji sam da radim sa novokomponovnim masterima. Uz duzno postovanje zaista retkim pojedincima, njih je sistem slagao i uzeo im pare za skolovanje. U mojoj ulici nema dete koje nije diplomiralo na nekom fakultetu. A sigurno ce se javiti manjak profesionalnih vozaca, mehanicara za limuzine sa kompjuterima, a nece biti ni onih koji ce rukovati svajs aparatom. Sistem ne lomi kicmu samo deci, sistem lomi kicmu i roditeljima. Bas steta, odustase od skoliskih uniformi.

rasa markovic
06.09.2017. 07:41
Odgovor za  dinca belosvetski

O predmetima i gradivu koje ce uce deca odlucuju neki Krkobabici, Djukic-Dejanovic i slicni. Nasi prvaci pre svega pravilno treba da se psihicki i fizicki razviju, za sve ostalo ima vreme. Pogotovu u eri kompjutera, odnosno informacija na dohvat ruke.

gale smrk
05.09.2017. 14:47

Ma pristaje zena na sve. I torbu ce mu nosi do skolu. Ali mi u Petate i Cenovac nemamo skolu. A imali smo je preko 70 godina. Nemamo ni ljuljske za decu.

Zabrana
05.09.2017. 20:28

Ormarici su resenje i drzava kupuje komplete knjiga, sveske i sve sta treba.Drzava daje milijarde na tendere gde se kradu milijarde, izdvojite milione za decu nasu, ako vas zanimaju, uopste…..

odmakla tehnologija,nisu se makli dalje od pocetka
05.09.2017. 22:05

A elektronske table kao resenja? Pa na njih projektujte lekcije, gradivo, lektiru, sve? Knjige su za kod kuce da se uci iz njih. Ucionica ima milion mogucnosti, tehnickih, kabinetskih.