Zahvaljujući Leskovačkom glasniku može se pratiti razvoj fudbala na celom Jablaničkom okrugu između dva svetska rata. U stogodišnjoj istoriji FK Vlasina bilo je uspona i padova, a prvi zlatni period trajao je od 1935. do 1940. godine. Tako će vesti o Vlasini biti brojnije kako se bude poboljšavala igra fudbalera, a bilo je očekivano i pokuda i pohvala. Kad je Vlasina, posle višegodišnje dominacije leskovčkih klubova, postala prvak Leskovačke župe, u Glasniku će pistati da su seljaci postali prvaci. Posebno su zanimljivi opisi tuča u kojima se kaže da su sukobi Leskovčana sa Vlasotinčanima gori od onih sa Nišlijama. S druge strane, novinari posle pobeda hvale igru Vlasine nazivajući je „vlasotinački bauk“ ili „bauk sa Rosulje“.

Generalno najviše vesti o Vlasotincu u Leskovačkom glasniku odnose se na fudbalske teme. Pored tekstova o ekipi Vlasine, pominje se VSK (Vlasotinački sportski klub), kasnije Pobednik i povremeno reprezentacija (kombinovani tim) Vlasotinca.

Tokom 20-ih godina manje je informacija o Vlasini, što je povezano sa slabim rezultatima. Vlasotinački klubovi Olmadina i Dečanski se ne pominju u Glasniku, iako se zna da su postojali nekoliko sezona. U jednom članku saznajemo da je na čelu Vlasine Aleksandar S. Popović, predsednik opštine, koji je najavio ograđivanje igrališta u Rosulji, kao i da je klub Uprava skopskog podsaveza JNS nepravedno izbisala iz takmičenja (LG, br.31, 1929). U tom periodu Vlasina se takmiči u okviru Leskovačke župe i nije ozbiljna konkurencija najjačim leskovačkim klubovima. Jedno vreme najveći rival Vlasine je VSK (Vlasotinački sportski klub), koji ju je 1933. godine čak izbacio iz takmičenja.

Tek „reprezentacija“ Vlasotinca (okupljana samo za prijateljske mečeve) predstavljala je opasnost za klubove iz većih varoši, pa su i novinari Glasnika predlagali da Vlasotinčani naprave jedan jak klub. Kada je Vlasina 1935. igrala nerešeno sa Dubočicom, novinari su to komentarisali kao presedan i sramotu za Leskovčane. Ako se na ovo dodaju tuče na utakmicama zbog kojih neki klubovi nisu hteli da dolaze u Vlasotince, to nam dovoljno ilustruje stanje fudbala u Vlasotincu do sredine 30-ih godina. Ipak, ispostaviće se da batine na terenu nisu vlasotinačka specijalnost već su tuče bile i u Leskovcu, posebno sa Nišlijama i Vlasotinčanima:

„U 30. minutu drugog poluvremena, kada je golman „Dubočice“ boksova jednu visoku loptu, stvorila se gužva pred golom, i za tren oka nastala je takva tuča koja skoro nadmašuje onu između „Građanskog“ iz Niša i ovd. „Josifa“. Kako sudija, tako i funkcioneri, bili su nemoćni da ovu tuču spreče, jer je i publika pored igrača oba tima, uzela učešće u tuči. Takođe i četiri žandarma koji su bili na igralištu nisu bili u stanju da raščiste masu sa terena. Kada su pojedinci dobro izvukli batine, a naročito nekoliko igrača „Vlasine“, masa se sama polako razišla, a utakmica nije nastavljena“.

Konačno sa prelaskom najboljih igrača Pobednika u redove Vlasine, uspesi vlasotinačkog fudbala postali su uobičajeni. Na Duhove 1936. Vlasina postaje prvak Leskovačke župe za sezonu 1935/36. To se desilo nakon utakmica 31. maja i 1. juna 1936. kada je pobeđena Dubočica (4:1 i 2:1). Kakve su bile reakcije u Leskovcu može se pratiti u Glasniku, gde je Nenad Popović objavio satirični tekst „Časni ljudi – Vlasotinčani „seljaci“ postali prvaci“ u kojem opisuje stanje nakon poraza: „Čini nam se kao da su se svi dimnjaci našeg voljenog Mančestra srušili na nas… Nas su, znate, upropastile okolnosti: i lopta, i igralište, i Vlasina, a povrh svega njeni navijači. Ovi su navijali sa takvim elanom i bodrili igrače da smo mi od njihovog navijanja strahovali…“ (LG, br.24,1936).

Vlasina je nastavila sa pobedama u Pirotu protiv Pobede i u Zaječaru protiv Jedinstva. To joj je omogućilo da uđe u Niško loptačko podsavezno takmičanje u sezoni 1936/37, gde su bili leskovački Momčilo, kruševački Obilić, niški Građanski i Jugoslavija… I bila je dostojan protivnik timovima iz većih mesta o čemu svedoče rezultati: Obilić – Vlasina 2:0 (LG, br.47, 1936),  Momčilo – Vlasina 3:0 (LG, br.49, 1936), Vlasina – Građanski  3:2 (LG, br. 51, 1936), Građanski – Vlasina 1:1 (LG, br. 10, 1937), Vlasina – Obilić 2:1 (LG, br.15, 1937), Jugoslavija – Vlasina  0: 3 (LG, br.17, 1937) Vlasina – Momčilo 5:1 (LG, br.6, 1938)… Tadašnji „vlasotinački bauk“, kako novinari nazivaju ekipu Vlasine, činili su: M. Jovanović, N. Jovanović, Popović, Cakić, Crnatović, Živković, Kostić, Milaćko, Šušulić, Bilac i Kocanović (LG, br.49, 1936). Po oceni Glasnika Popović i Bilac bili su najbolji navalni igrači Vlasine.

Posebna tema su kreativni komentari novinara o utakmicama, npr. „Vlasina je od Jedinstva kao prvaka župe Zaječar napravila puckalo“, rezultat je bio 5:2. U drugoj prilici Vlasotinčanima je pomoglo vino – „crnjak rđavo uticao`“ na ekipu romskog Gajreta, koji jednom u Nišu izgubio od Vlasine 10:1. Bilo je i ozbiljnih kritika na suđenje i publiku u Vlasotincu: „Poznato nam je pod kakvim se sve okolnostima odigravaju utakmice u Vlasotincu. Sudija neispitan i sudi kako nađe za shodno i naravno da ide u prilog meštanu. Aut sudija pristrasan do krajnosti. Publika nedisciplinovna i bez iole poznavanja fudbalskih pravila za igru, koja ne zna za dobru igru već za golove, pa makar od protivnika bio i neki mrtav“ (LG, br.8, 1938). Kada je  posle Vlasine, prvak župe postala Jablanica iz Medveđe 1936/37. godine, čime su po drugi put za redom Leskovačani ostali bez titule, podnaslov bio je: „I ove godine seljaci postadoše prvaci“ (LG, br.20, 1937). Lošu igru svojih fudbalera leskovački novinari objašnjavaju time što u Leskovcu ima dosta mesta za noćni život, pa mladići zanemaruju fudbal zbog provoda. Čak prave analizu igre oženjenih i neoženjenih fudbalera, pa dolaze do zaključka da su momci gori na terenu.

Sezone 1937/38. Vlasina se zadržala na sredini tabele Niškog podsaveznog takmičanja ispred leskovačkog Momčila, pirotskog Omladinaca i tri niška kluba (Građanski, Sinđelić i Jugoslavija). Narednih sezona, sve do početka Drugog svetskog rat, Vlasina igra u okviru Leskovačke župe. Na korak od titule župskog prvaka bila je 25. februara 1940. kada je u finalu izgubila od leskovačkog Josifa sa 2:1. Plasman u finale je poslednji veći uspeh Vlasine u prvih 20 godina postojanja kluba.