Srpska pravoslavna crkva i vernici danas slave Lazarevu subotu, odnosno Vrbicu uoči Cveti, praznik dečje radosti jer je Hristos polazeći u Jerusalim rekao: “Pustite decu k meni, jer takvih je Carstvo nebesko”.
Zato je danas i Leskovac, leskovačke crkve i porte i gradske ulice pune roditelja s decom koja na glavicama nose vence od rirodnog cveća i zvončiće oko vrata. A tu su i neznežene bake i deke.
Baka Slađana Stojanović je vodila četvoro unučad na Vrbicu i okitila ih vencima.
“U moje vreme se znalo za Vrbicu i Lazarevu subotu ali to nekakako nismo osećali kao dečju praznik. Ovo vraćanje na staru se sviđa mladima a vidim da se starija deca veoma raduju”, priča Leskovčanaka.
Današnji praznik uspomena je na poslednje čudo Hristovo pred Nedelju stradanja, smrt i Vaskrsenje.
Događaj Lazarevog vaskrsenja se, prema jevanđeljima, dogodio u Vitaniji i uvod je u novu veru u Vaskrsenje.
Prema jevanđeljskom predanju, Hristos je stigao u Vitaniju četiri dana posle smrti Lazareve, oživeo ga i digao iz groba, pa je taj praznik poznat i kao Vaskrsenje Lazara Četvorodnevnog.
U hrišćanstvu taj praznik ima značenje pobede života nad smrću i na bogosluženjima se tog dana pominju voljna stradanja Hristova i vaskrsnuće Lazarevo kao jemstvo za vaskrsenje svih vernika.
Na ovaj dan majke svečano oblače svoju decu, pa čak i onu najmanju, u crkvenim portama venčiće I zvončiće vezane na trobojku i stavljaju oko vrata, a mlade vrbove grančice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila.
Sa ovim danom počinju veliki Vaskršnji praznici.
Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!
У обредним обичајима код свих Словена врба и врбово пруће су симбол напретка и подмлађивања. Она заузима видно место и у веровањима других индоевропских народа. У неким крајевима Србије, на Младенце (9. III) ишли су момци и девојке на обалу реке где има врбе, брали врбове гранчице па се узајамно ударали говорећи при том: „Да си здрав као дрен, да се угојиш ко свиња, да си брз као јелен, да растеш као врба.“
Негде су на Врбицу децу шибали врбовим прућем да брзо и
лако расту.
Девојке су се на Ђурђевдан опасивале врбом да буду витке као врбове гранчице.
Исто тако о младини се шибала стока, да се множи и лако расте као врба. У селима Подриња мислило се да је најбоље млеко варити на ватри суве врбовине, да и оно тако надолази као што расте врба.
Хришћанство је анатемисало врбу због њене значајне улоге у паганском култу. Под тим утицајем је, вероватно, и
настала изрека „Сигуран као врбов клин“ за све оно што је непоуздано.
Срп.митол.речник