Kako pisati o korupciji

Zorica Miladinović: Uputstvo za ličnu upotrebu

Jasno je, dakle, da riba smrdi od glave, a smrducka joj i svaka koščica ponaosob. U Srbiji je, po dostupnim indikatorima, korupcija sistemska, institucije krhke, a antikorupcijska borba selektivna, neefikasna i zavisna od političke volje.
ZORICA MILADINOVIC

NIŠ/LESKOVAC – Novinar bi trebalo da reaguje javno i argumentovano i kada ga “popreko pogledaju”, bilo da ga tako ”gledaju” vlast, političari, policija ili opasni kriminalci, piše za u autorskom tekstu za “Jugmediu” novinarka Zorica Miladinović iz Niša.

Uvod

Imate li vi dokumentaciju koja potvrđuje to što pričate? Imate li svedoke za to što tvrdite? Imate li bilo kakav dokaz?

A na koga se odnose vaše optužbe?

Ovo su pitanja koja novinari umeju da postave ljudima/ “izvorima” koji im “prijavljuju” koruptivnu situaciju u svojoj sredini.

(Ne)retko se dogodi da ukoliko na prva tri zapitkivanja “izvor” odgovori negativno, novinar kaže da u tom slučaju ne može da izveštava. (“Kako vi to mislite da pišemo bez dokumentacije, svedoka, dokaza? Tako niko ne radi i toga nigde nema. Pa posle- mi na sud?”)

“Izvori” su skloni tvrdnji da negativan odgovor dobiju i kada donesu nešto od “papira”, ali nakon toga kažu na koga se optužbe odnose. (“Vi mislite da tek tako, bez jasnih dokaza, možemo sve to da napišemo o njemu/ njoj? Niste ni prijavili slučaj policiji?! Podneli ste samo krivičnu prijavu, a nju tužilaštvo može da odbaci! Na zapadu redakcije imaju svoje advokate koji im objasne koliko je neka tema rizična i koliko bi njeno objavljivanje moglo da ih košta na sudu, pa u zavisnosti od toga pišu ili ne pišu. Korupcija se, znate, teško dokazuje i u novinama i na sudu, i moramo da budemo obazrivi”).

Neki od novinara budu “pošteniji”, pa kažu i: Za ovu platu ja to ne mogu da radim. Niti od nje mogu da platim sudsku kaznu i odštetu. Mislite da će vlasnik/ redakcija da mi plati advokata? Da će bilo ko stvarno da me zaštiti ako bude stani- pani?
Korupcija, sistemska

Korupcija je, nesumnjivo, kako se to već oveštalo i meforiški označava- aždaja sa sa hiljadu glava (koja vlada u mračnim dubinama prljavih i mutnih voda). Posebno voli da obitava u siromašnim, zapuštenim i urušenim krajevima. Unizi, uprlja, usmrdi, izljigavi i razori sve čega se dotakne. Teško ju je naći, otkriti, izneti na videlo i uništiti.

Poseban je problem kada je borba protiv nje samo deklarativna, verbalna, isprazna, neefikasna, jalova. Papirnata. Kada je vode institucije koje su slabe. Kada se vodi u državi, još neizlečenoj od autoritarnosti, u kojoj jedan čovek odlučuje o svim bitnim stvarima, pa i o tome da li će takva borba biti stvarna, selektivna, marketinška ili je neće biti.

Još je veći problem što je jedno takvo (društveno) zlo široko rasprostranjeno. Guši građane od kolevke do groba- pri rođenju, polasku u vrtić, školovanju, zaposlenju, lečenju, penzionisanju, umiranju. Postala je “običaj”. Od njega su oboleli političari koji donose odluke važne za život građana i upravljanje državom; birokratija koja upravlja svakodnevnim životom građana; policajci, tužioci, sudije; crkva i vojska; lekari i profesori; novinari… Generiše ga neuređena država i dešava se na svim nivoima vlasti.

Jasno je, dakle, da riba smrdi od glave, a smrducka joj i svaka koščica ponaosob. U Srbiji je, po dostupnim indikatorima, korupcija sistemska, institucije krhke, a antikorupcijska borba selektivna, neefikasna i zavisna od političke volje.

Korupcija, mediji

Jedan od monitoringa izveštavanja medija, koji je uradio Biro za društvena istraživanja (BIRODI), pokazao je da je jedan od najproblematičnijih trendova u srpskim medijima da oni „ne vide sopstveni interes u otkrivanju slučajeva korupcije i borbi protiv nje“ i da „nisu proaktivni“. Deo medija pokazuje „selektivnost u odabiru slučajeva korupcije o kojima će izveštavati“. Mediji kao izvore za svoje priloge ne koriste izveštaje antikorupcijskih tela i njihove baze podataka, a antikorupcijska tela su zanemarljivo pozitivno predstavljena. Oni, takođe, ne promovišu uspešne prakse koje civilno društvo ili pojedinci čine na polju borbe protiv korupcije.

„Umesto toga, mediji dozvoljavaju da se u određenim slučajevima koriste kao instrument u rukama određenih političkih ili ekonomskih interesa. Oni su ili sredstvo promocije Vladine borbe protiv korupcije, ili promocije vladajuće stranke kao borca protiv korupcije. Najviše prostora da promovise svoje stavove i predstavi svoj rad na polju borbe protiv korupcije ima Vlada Srbije koja ili hvali svoje rezultate ili je hvale akteri koje smo posmatrali- navodi BIRODI u analizi.

Na ovakve nalaze teško da bi iko- izuzev ukoliko je oboleo od patološkog optimizma, mogao imati iole ozbiljne primedbe. „Jedini“ problem je što je citirani izveštaj rađen 2013. godine. Da li bi i onaj sa kraja devedesetih glasio isto ili slično? Hoće li i onaj iz 2025. biti sličan ili isti?

Mediji, problemi

Za ono što se zove “težak položaj novinara” danas znaju i vrapci u Srbiji. Plate u mnogim redakcijama su ispod državnog proseka, čak bitno ispod. Nije malo novinara koji rade honorarno, ili “nisu prijavljeni”, ili honorare primaju “na ruke”, čime direktno učestvuju u zloupotrebama u sivoj zoni. Kako, onda, bez elementarne ekonomske samostalnosti, biti profesionalno i lično autonoman? Kako u takvim uslovima imati integritet? Da li je to ipak moguće ili se od ovdašnjih novinara očekuje previše?

Uslovi za rad medija daleko su od kvalitetnih. Pri tom su čak i najmanje važni loši redakcijski prostori, zastareli računari, kamere koje su televizije u normalnim zemljama odavno poslale na otpad, izanđali vozni park… Nema iole jakih sindikata, niti novinarskih organizacija koje bi efikasno zaštitile interese i prava medijskih radnika. Ni posle dvadesetak godina nisu rasvetljena brutalna ubistva novinara u kojima je, po svoj prilici, učestvovala država/ vlast. Vlasnici medija su ljudi koji, diplomatski rečeno, nemaju dovoljno znanja, veština ili ne zaslužuju to da budu. Sve to je još jednom belodano pokazala i aktuelna privatizacija takozvanih državnih medija, čiji je jedan od simbola postao “Radojica iz Kruševca”, biznismen koji je osuđivan za privredni kriminal i “ležao zatvor”, a uspeo da kupi desetak lokalnih medija, sa ambicijom da ih pokupuje još, motivisan, kako kaže, “interesima svog džepa”. Simboli su izuzetno važna stvar, i simbolom se ne postaje lako.

Mnogi novinari nemaju resursa, vremena i motiva da se bave istraživačkim novinarstvom, a ono imperativno zahteva sve te uslove. Isto to zahteva i ozbiljno analitičko novinarstvo. Uprkos načelnim pohvalama za istraživačko/ analitičko novinarstvo, kao i nagradama ustanovljenim za takva postignuća, te velikim pričama o takvom novinarstvu na “važne dane”, mnogi ne bi da jurišaju na vetrenjače. Radije bi da se “slikaju” i u sopstvenim očima porastu kao novinari svaki put kada im neuki prolaznik na ulici kaže da su “juče bili super”. Zar Pink nije vodeći i najgledaniji medij u zemlji- a to nikad nije bez razloga?

Korupcija, definicija

Ipak, ukoliko novinar hoće da se posveti temama o korupciji, uprkos svemu i iz bilo kojih razloga- najbolje zbog toga što želi da radi ozbiljne, delikatne ili zahtevne priče i voli svoju profesiju, pravila su više nego jednostavna. Ili se takvima čine.
Uslov svih uslova za ozbiljno bavljenje ovakvim “pričama” je suštinsko poznavanje materije. U tom smislu bitno je uvek imati na umu: korupcija (u prevodu “pokvarenost”, “podmitljivost”) predstavlja nezakonito korišćenje javne funkcije/ položaja/ moći radi sticanja lične/ privatne/ partikularne koristi. Ona podrazumeva stavljanje ličnog interesa ispred javnog u sferi javnih i drugih poslova ili od strane ljudi koji o nečemu odlučuju.

Krivična dela sa elementima korupcije nipošto nisu samo davanje i primanje mita (članov
i 367.i 368. Krivičnog zakonika Republike Srbije). To su i zloupotreba službenog položaja (član 359.), prevara u službi (član 363), pronevera (član 364), posluga (član 365), trgovina uticajem (član 366.), kao i “druga krivična dela predviđena pozitivnim krivično-pravnim propisima Republike Srbije koje je izvršio funkcioner/ službenik iz koristoljublja”.
Različite oblike koruptivnog ponašanja reguliše i niz drugih zakona i propisa, te se, tako, na spisku koruptivnog delanja mogu naći i „nameštanje“ javnih nabavki, zloupotreba javnih resursa, konkursi za zapošljavanje „sa slikom“, partijsko zapošljavanje, sukob interesa, nepotizam, kronizam, protekcionizam…

Uputstvo, medijska pravila
Pravila za izveštavanje o korupciji, koja slede, svakako nisu deo (novinarske) Biblije, već potpuno lični izbor i mišljenje.

Ona bi mogla da glase:

• Mada se dobar deo duhovitijih novinara zaklinje da je glavni izvor/ baza podataka/ sagovornik/ uzbunjivač u istraživačkom novinarstvu- Google, biće da to ipak nije tačno. Jedan od najdragocenijih alata za pisanje o korupciji je, ipak, domaći proizvod i zove se Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Uprkos tome što bi ga valjalo menjati, kako bi bio liberalniji i za građane i medije, činjenica je da se na osnovu tog zakona od organa javne vlasti i funkcionera mogu dobiti brojne informacije i dokumenta, što je od ključnog značaja za svako istraživanje. Novinar bi morao da bude uporan i spreman da “sa entuzijazmom” odgovori na moguću opstrukciju, kašnjenje Ili objašnjenja da mu podaci/ dokumenta koja traži po ovom Zakonu ne mogu biti dostavljena jer su “službena tajna”, “već su objavljeni na sajtu”, “njihovo objavljivanje bi ometalo istragu”, “zaštita autorskih prava to ne dozvoljava”… U tim slučajevima on ima pravo da podnese žalbu Povereniku za informacije od javnog značaja ili pokrene upravni postupak, koji se u značajnoj meri završavaju u njegovu korist. Umesto da od građanina/ izvora zahteva ama baš svaki podatak, dokument ili svedoke, mnogo toga može pribaviti sam, po Zakonu.

Prva pisala o korupciji
Zorica Miladinovićeva je među prvima u Srbiji istraživala mnoge delikatne teme o kriminalu i korupciji. Dopisnica je novine “Danas” i članica je Lokalnog antikorupcijskog foruma (LAF) Niš .

• Prilikom pisanja trebalo bi imati u vidu javni, pa i takozvani viši interes: otkrivanje i obelodanjivanje koruptivnog ponašanja (posebno organa javne vlasti, institucija i visokih funkcionera, koje je najštetnije), insistiranje na rezultatima rada institucija u konkretnim slučajevima, ukazivanje na njihov eventualni nerad, neefikasnost ili koruptivno ponašanje, podsećanje na isprazna ili neispunjena obećanja o antikorupcijskoj borbi, isticanje značaja nadležnih regulatornih tela i pohvala ili kritika njihovog rada, medijska i druga zaštita uzbunjivača i drugih boraca protiv korupcije, podsticanje građana na aktivizam i hrabrost u takvoj borbi, javno upozoravanje na štetu i štetnost koruptivnog ponašanja, ukazivanje na značaj prevencije ili edukacija građana o tome šta je korupcija i kako je suzbijati…

• Prilikom izveštavanja nipošto ne koristiti jedno od najvažnijih “oružja” za “novinarsko samoubistvo”. Autocenzuru.

• Novinar bi trebalo da reaguje javno i argumentovano i kada ga “popreko pogledaju”, bilo da ga tako ”gledaju” vlast, političari, policija ili opasni kriminalci. Pritisci, svakako, mogu stići i sa strane od koje se baš i ne očekuju, pa su ih potpisnica ovog teksta i njena redakcija ovih dana doživeli i od pojedinih “istaknutih” lekara. Novinarske i međunarodne organizacije, kakve god bile, moraju biti obaveštene ukoliko do pritisaka, pretnji ili ucena dođe. Ostali mediji trebalo bi da pokažu profesionalnu solidarnost ili bar ne prećute ovakve slučaj. Na žalost, čini se da je na srpskoj medijskoj sceni više egoizma i surevnjivosti nego solidarnosti, kolegijalnosti i združenih akcija.

• Prilikom pisanja bilo bi dobro više voditi računa o interesima građana/ radnika/ poreskih obveznika/ birača/ potrošača/ pacijenata/ klijenata/ korisnika/ pripadnika marginalnih grupa nego o interesima vlasti, političara, lekara, korporacija, većine. Sasvim je ljudski da uslovni refleks naloži svakome, pa i novinaru, da se se ne “kači” sa političarem koji vedri i oblači, lekarem koji ga danas leči od ko- zna- čega ili će to činiti već sutra, direktorom škole ili vrtića u koji ide njegovo dete… Ali, ma kako to zvučalo, čini se da novinar ipak mora biti ono što se nekada zvalo “čovek posebnog kova”, koga ovakve okolnosti ne bi smele da nateraju da loše radi svoj posao. Čak i ukoliko bi se našao u sukobu interesa ili bio pristrasan i neverodostojan zbog relacije sa osobom ili situacijom o kojoj piše, tekst bi trebalo da uradi neko od kolega iz tima/ redakcije, a tema zbog toga ne bi smela da se “zaboravi”. Neophodno je, dakle, izbrisati ili bar ignorisati “mudrosti” kojima nas uče od malih nogu: ćutanje je zlato, ne može šut sa rogatim, vrana vrani oči ne vadi, jači uvek tlači ili strpljen spasen…

• Pri radu na temi o korupciji krajnje je neophodno biti maksimalno profesionalan. Poštovati medijske zakone, novinarski kodeks i pravila profesije. U punom smislu primeniti zakonski obavezu novinarske “pažnje”. Imati dve, tri ili više strana koje su “umešane” u priču. Što preciznije proveriti što više činjenica. Pisati o pojavi, a ne biti ličan. Biti neutralan, ali pozitivan kada to pojava/ ličnost o kojoj se piše zavređuje, odnosno kritičan, kada to pojava/ ličnost zaslužuje. Činjenice su svete, komentari su slobodni.

• Trebalo bi štititi izvor uvek, pa i na sudu. Mada Zakon o slobodi informisanja i medijima nalaže da se identitet neimenovanog izvora saopšti u slučaju da je reč o krivičnom delu za koje je predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina, radije se držati Kodeksa novinara Srbije koji nema tu vrstu obaveznosti. Ozbiljno procenjivati kredibilnost izvora koji želi da ostane anoniman, a dokumentaciju, podatke i sagovornike o temi o kojoj on govori pribaviti na drugim stranama. Sve to uprkos činjenici da su novinarima, po prirodi stvari, “draži” sagovornici koji žele da njihovo ime bude objavljeno. To je i posve prirodno, jer je reč o ljudima koji čitavog života imenom i prezimenom potpisuju ono što kažu/ napišu.

• U istraživačkom novinarstvu koje se bavi korupcijom nema mesta žurbi. Nije najbitnije biti prvi, najvažnije je biti najtačniji, najkompetniji i najprofesionalniji. Ukoliko je reč o ekskluzivi, dovoljno je prvi pustiti vest/informaciju, a ozbiljan tekst napisati čim se pribave kredibilne informacije.

• Bilo bi dobro izbegavati senzacionalizam i tabloidizaciju tema o korupciji. Takav “način” ne samo da ne predstavlja istraživačko novinarstvo i profesionalnu “hrabrost”, već je pseudonovinarstvo. Iza vrištećih naslova- ispod kojih su kratki tekstovi sa nedovoljno proverenim činjenicama i nizom neimenovanih izvora, itekako se može kriti (naručeni) medijski linč protiv “nepodobnog”, propaganda protiv “onog” a za “ovog”, dimna zavesa, probni balon, ispipavanje političkog pulsa javnosti, režija “Službi”… Da li čitate srpske tabloide?

• Teme o korupciji trebalo bi raditi što češće, a jednu priču ako je ikako moguće pratiti u kontinuitetu i do kraja. Novine žive jedan dan, televizijske emisije koji dan duže- ukoliko imaju i reprizu. Ništa se, kažu, ne zaboravlja lakše od jučerašnjih novina, a ništa nije tužnije od usiljene reprizine reprize zastarele novinarske priče koja retko koga zanima.

• Svako je nevin dok se suprotno ne dokaže. Ali, “svako” nije anđeo.

• Trebalo bi stalno upoznavati javnost sa rezultatima istraživanja, propisima, antikorupcijskim telima, stavovima stručnjaka. Ipak, bolje je i delotvornije takve rezultate, propise i stavove objavljivati u okviru tekstova o konkretnim slučajevima korupcije.

Epilog

Dakle, “dobra priča o korupciji” (oksimoron?) može da započne nepotpunom informacijom, bez papira, svedoka ili objavljivanja imena onog ko je prijavljuje medijima. Novinarska je obaveza da sve što mu nedostaje pribavi, što po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, što profesionalnom upornošću, posvećenošću i kredibilnošću. Građanin nije dužan da bude istraživač, profesionalni novinar koji se bavi ovakvom temom jeste.

Da li sve to može biti teško?
Da.
Da li je ovako izveštavanje važno?

Apsolutno, posebno u Srbiji gde je korupcija prilično nesmetano metastazirala, uprkos drugačijim tvrdnjama.

A da li se potpisnica ovog teksta lično i u svakom trenutku drži svih pravila iz “Uputstva”?
Naravno da ne.

Ali se svakog dana, iznova i posvećeno trudi da tako bude, što i nije teško jer u ta pravila veruje. Znate li, uopšte, koliko se mirno i lepo spava nakon značajnog i profesionalno poštenog teksta, ma kakve i ma čije “nezgodne” reakcije on izazvao?

(Kraj)

(Kraj)

Ovaj tekst je realizovan u okviru projekta „Korupcijski mamograf“ koji je finansijski pomogao grad Leskovac, sredstvima dobijenim na konkursu za medije

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

4 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Oglas
21.10.2015. 12:09

Prodao sam auto, tako da mam 3.000 € u gotovini, pa bih kupio radno mesto za sebe ili suprugu u nekom javnom preduzeću ili Opštini. Znam da je to kažnjivo, ali takodje znam da su mnogi tako došli do posla i rade godinama a neki i decenijama.
E-mail poznat redakciji.
Hvala.

Peca
21.10.2015. 15:06

Ovaj članak sarkastičan je l’ da ?

Daleko, daleko
21.10.2015. 19:19

Kakvo pisanje o korupciji! Mi smo prezadovoljni kad jugmedija piše od naheren sobraćajni znak, pa ga posle mesec dana nadležni isprave.
Tako nas navikli.

Petar Petrovic
22.10.2015. 12:00

Zorica Miladinovic je zaista ovakva.
Bravo za postenje i hrabrost koja nije od juce.
Drago mi je da Nis i jug Srbije imaju ovakve novinare i da nije sve sto vredi otislo u Beograd.
Zelim joj uspesnu karijeru.