NEVEROVATNA SRPSKA BITKA O KOJOJ SE NE UČI U ŠKOLAMA Pod komandom leskovačkog majora pesmom savladali protivnika

Ovo je priča o vojnicima koji su pretrčali 32 kilometra za pet sati, noseći ratnu opremu tešku pet kilograma, i koji su, predvođeni leskovačkim majorom Jovanom Naumovićem, pesmom savladali protivnika.

U jesen 1914. Austrougarska pred pobedom nad Srbijom, povijaju se izmučene snage naše Kraljevine, na koju je neprijatelj nagrnuo iz pravca Bosne. Cerska pobeda je već zaboravljena, na Drini se u međuvremenu iskrvarilo, na Mačkovom kamenu izginulo, municije sve manje, a odeća postala rite.

Za to vreme, oskudne snage čuvaju, za svaki slučaj, predeo istočno od Beograda, da se slučajno ne desi neki pokušaj „iza leđa“, preko Dunava. Uglavnom su za to bili zaduženi trećepozivci, ljudi od 38 do 45 godina. Oni nemaju, kao udarna snaga srpske vojske (prvi poziv: 21 – 31 godina starosti) nove puške u koje možete staviti pet metaka. Nemaju ni opremu. Ni uniformu.

U svojoj običnoj odeći, koju i inače nose (mi to sad zovemo nošnja), pošli od svojih kuća. Neki od njih su već i dede, jer se u to doba rano stupalo u brak. Imaju stare Berdanke, puške u koje svaki put kada opale, moraju da ubace nov metak, repetiraju, pa iznova. Brzometke, sa pet metaka, bile su rezervisane za prvi, i skoro ceo drugi poziv. Neprijatelj je isključivo koristio takve.

Nije bilo mnogo tih trećpozivaca koji su brinuli o tome da okupator slučajno ne krene preko Dunava na Smederevo. A baš na Mitrovdan, 27. oktobra po starom, odnosno 9. novembra po novom kalendaru, to se desilo. U tri sata noću, vezanim čamcima Austrougari su neprimetno prešli veliku reku i udarili na položaje trećepozivaca. Baš tu, kod samog Smedereva.

Bilo ih je triput više. Imali su bolje naoružanje. Brzometka do brzometke. Imali su više topova, avione za izviđanje, čak i reflektore za noćno osmatranje. I, imali su faktor iznenađenja – jer je cela Srbija brinula šta se dešava tamo, negde kod Kolubare…

Leskovački major Jovan Naumović, Prethodne dve godine je vodio jedan drugi bataljon, Drugog pešadijskog puka „Knjaz Mihailo“ – Gvodenog puka

Taj napad nije bio tek onako, reda radi, „rat je, pa da probamo“. Bio je to pokušaj proboja koji bi omogućio Austrougarima da, kada se osigura desna obala Dunava kod Smedereva, tu dovedu još jače snage, pa da daljim probojem, s leđa, udare na glavninu srpske vojske koja je, onako izmorena i izmučena vodila bitke u zapadnim krajevima otadžbine.

Trećepozivci su, tu kod Smedereva, na Mitrovdan, padali, borili se, napadali i odstupali. U borbama prsa u prsa koristili su kundake. Nije bilo bajoneta za njihove stare puške. A plavih, austrougarskih uniformi, na našoj obali bivalo je sve više i više kako se zora približavala.

Kada je osvajač došao do jednog šanca, Karađorđevog šanca kako je bio nazivan, upućen je poziv za pomoć. Samo, ko da dođe u pomoć, kada je skoro celokupna vojska tamo negde, desetinama kilometara dalje, okrenuta neprijatelju koji navire preko Drine, nezaustavljivo? A i ko od drugih „graničara“ da dođe, da ostavi svoja mesta nezaštićena?

Poziv je stigao u jedno mestašce Petka, udaljeno 32 kilometra. Tamo su na obuci, pod komandom jednog leskovačkog majora, bili momci iz tek oslobođenih krajeva tokom 1912. i 1913. Bili su iz krajeva tek oslobođenih od Turaka. Uglavnom su rodom bili iz okoline Preševa i iz vardarske Makedonije. Samo, kada je stigao poziv za pomoć, taj bataljon od hiljadu ljudi nije bio na jednom mestu – polovina (dve čete) bila je izdvojena zbog vežbi, pa je onaj leskovački major okupio dve preostale čete, oko 500 mladih vojnika i poveo ih u – ovu priču.

Bilo je sedam ujutru kada su pošli. Nešto pre jedan sat popodne stigli su na mesto bitke. Trčali su 32 kilometra, bez prestanka. Svako od njih je nosio po mauzerku, pušku od četiri kilograma, municiju, koja je oko kilogram i 300 grama teška ako se nosi stotinu metaka, i prateću opremu. Trčali su – da bi pomogli braći. Kada su stigli, stanje je bilo užasno. Oko sedam hiljada Austougara već se prebacilo na srpsku stranu. Iako su Srbi svojom smatrali i onu drugu obalu, i mnogo kilometara iza nje.

Ali, taj Dunav, granica u ono vreme, više nije bio granica koja razdvaja dve vojske. Okupatorska je prešla, sada već u broju dvostruko većem od branilaca, a stalno su pristizale nove plave uniforme preko velike vode. Iz minuta u minut sve više njih. Opremljenijih. Svežijih.

Potpukovnik Svetomir Cvijović, komandant Smederevskog odseka, uzalud je tražio pojačanja, govoreći da su tri austrougarske baterije sa po četiri moderna topa ućutkala jednu starinsku bateriju srpskih, te da sada neometano prebacuju vojnike i sa dva parobroda. Uzalud apeli da se nekako, nečim pomogne, jer neprijatelj ima i mitraljeze, a sada jedini i topovsku paljbu. Sve što je stiglo od pomoćnika načelnika Štaba vrhovne komande, Živojina Mišića, bilo je da se neprijatelj, kako se zna i ume, mora prebaciti nazad preko Dunava.

U razgovoru sa onim tek pristiglim leskovačkim majorom, čiji su „vardarci“ pretrčali 32 kilometra za pet sati, i to u punoj ratnoj opremi, potpukovnik Cvijović odlučuje da se malobrojnije srpske snage više ne posvećuju samo odbrani, već da se probaju i protivnapadi. Kada i gde je to moguće. Ako je uopšte moguće.

Major, iako su mu ljudi jedva disali posle napora, iznosi predlog. I, taj mali štab, pomalo zatečen, predlog usvaja.

Oficir koji je predvodio „vardarce“ ode do svojih, pozove najgrlatije pevače da istupe napred i reče im da će pevati jednu tada svima znanu pesmu, ali da promene pretposlednji stih. Umesto da pevaju „već u duši Srbadije“, da se otpeva „u srcu Šumadije“, kako bi se ohrabrili Šumadinci koji su od noćnih sati odolevali, ali i ginuli pred naletom brojnijeg neprijatelja.

I, usred mitraljeske vatre Austrougara, poče pesma. Ne iz grla, već iz srca:

„Gde je srpska Vojvodina?
Da l’ u Bačkoj il Banatu,
Il’ u Sremu, staroj slavi?
Nit’ u Sremu, nit’ Banatu,
Već u srcu Šumadije,
Evo glave, ne dam Vojvodine!“.

Austrijanci zaćutaše. Prestali i da pucaju i da pričaju i da komanduju. Leskovački major, koji je sa vojnicima pevao gledajući ka plavim uniformama, okrenu se tada ka mladićima koje je pre pet sati poveo sa 32 kilometra udaljenog mesta i reče im gromkim glasom:

„Došao je trenutak, braćo, da vratimo krv Šumadincima, koji su nas oslobodili od Turaka posle petovekovnog ropstva! Hoćemo li?“
„Hoćemo!“, zagrmeše kao jedan.
„E onda…“, okrenu se leskovački major, pa potrča: „Juriš! Uraaaa!“.
Za njim su potrčali i ostali mladići, „Vardarci“.
Za njima i trećepozivci.
Sve se pretvorilo u jedno čudesno, zastrašujuće „Uraaaaaaa!!!“

Usledila je bitka na obali, malobrojnijih sa bolje opremljenim. Klinaca i staraca sa profesionalcima. Dece i deda sa okupatorom. Bombama i kundacima na brzometke.

I, uz stotinu poginulih, Srbi su oko dve hiljade neprijatelja zarobili, oko četiri hiljade proterali, a oko hiljadu ubili u jurišu kakav se ne pamti. I danas, ako prođete putem za Udovicu, znajte da u deset velikih grobnica, uredno sahranjeno, leži po stotinu okupatorskih vojnika.

Kao podsetnik, i više od stotinu godina kasnije, šta se desi kada se sila sudari sa ljubavlju. A ova ljubav je sprečila udar s leđa i omogućila da se, na drugoj strani otadžbine, izvede čuveni manevar kojim je Kolubarska bitka postala jedna od najsjajnijih stranica naše vojne istorije.

Kada se nestvaran događaj pokraj Smedereva okončao, onaj oficir se vratio kod pretpostavljenih u improvizovanom štabu, onih koji su i uputili poziv u pomoć, pa uputio njima – izvinjenje: „Oprostite. Rekao sam vam da ćemo za pola sata sve završiti. Izbili smo na Dunav za 17 minuta“.

Tako to, valjda i ide kada se ne trči, nego kada se leti u slobodu.

Preuzeto sa www.gvozdenipuk.rs,   www.opanak.net

Foto: Wikipedia

 

 

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

11 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Cujte Srbi
19.03.2018. 14:02

Hvala redakciji na predivnom tekstu.Da li smo znali ko je leskovacki major Jovan Naumovic?Ja nisam znao,moja bruka.Za to ne znanje nema opravdanja.I to sto nismo ucili u skoli,i to sto nekima smeta da Srbiji i Jugu Srbije odaju priznanje na velike zrtve i heroje iz Prvog sv.ratu,i to st sami nismo ucinili napor da saznamo vise o tom ratu….Da li u Leskovcu postoji neko obelezje/ulica,spomen ploca../na heroja majora Naumovica?Ne verujem.I sve dok ne saznamo pravu istinu o Prvom sv ratu i o dogadjajima posle ,a narocito posle 1945g.necemo znati odgovore da danasnja pitanja i probleme.

Krajincanin
19.03.2018. 15:43

Svaka njemu cast, ali dve stvari mu zameram. Prvo, sto je ucestvovao u atentatu na kralja Aleksandra OBrenovica i kraljicu Dragu,a drugo sto je podrzavao partizanski pokret.

Šampinjoni
19.03.2018. 16:03
Odgovor za  Krajincanin

A koji je pokret trebao da podržava? Gibaničarski?

zoran
23.08.2019. 14:17
Odgovor za  Krajincanin

General Naumovic je drugi svetski rat vecim delom proveo u logoru a posle rata je uhapsen i prebijen.Od posledica batina je i umro a njegovoj porodici je dug vremenski period bilo uskraceno mnogo cak i pravo na skolovanje.Udrugom svetskom ratu ovaj heroj koji je pre rata bio i ban mislim dravske banovine,nije ninakoji nacin aktivno ucestvovao nakon okupacije.

Zoki Kušlja
19.03.2018. 19:07

Da si se više družio sa čuveni istoričarski tandem iz N. muzeja Mira Ninošević- Veroljub Trajković, znao bi za časnu leskovačku porodicu Naumović iz koje je potekao armijski general Jovan Naumović, jedan od najznamenitijih Leskovčana kojeg je istorija posle drugog rata zaboravila. Čudi me da tandem Ninošević-Trajković nije složio neki projekat koji bi im Naš gradonačelnik vrlo rado finansirao.

Vaci
19.03.2018. 23:58
Odgovor za  Zoki Kušlja

Kušljo, gradonačelnik li je donatorska kuća, fonder?

mikisa
20.03.2018. 09:41

uh je..m ti rasplakase me i to ono bas. Hvala redakciji na divnom tekstu i molim vas vise ovakvih tekstova.

Cujte Srbi
20.03.2018. 15:36
Odgovor za  mikisa

Ne znam da li se podsmehujete?I podsmeh je stav.Ali sve jedno,kazacu cu Vam,Onaj ko ne zna odakle je posao neci nikad stici kuda je naumio.I sve dok tako luta,jer ne poznaje sebe bice zrtva raznih,sicerdjija,politikanata,laznih patriota i dusebriznika.Ne znam Vama,ali meni od 45god.do danas lici da mi lutamo,nesigurni u sebe,i svako sa ,,strane,,je bolji od nas jer sebe ne poznajemo.Sebe moramo upoznati,mi sami,bez ,,pomoci,,tih laznih likova.I kad upoznamo sebe,a ucili su nas pogresno ili su krili istinu,dobicemo na sigurnosti,na znacaju,bicemo svoj na svome.Sto pre razbijemo neke predrasude,bice bolje i za nas i za ,,njih,,I ovaj tekst o majoru Naumovicu znaci, da shvatimo ko smo.

Šampinjoni
23.03.2018. 11:43
Odgovor za  Cujte Srbi

A do 1945 smo kao bili na pravom putu? Hajde, molim te, nemoj da idealizuješ stvari.

Cujte Srbi
23.03.2018. 16:20
Odgovor za  Šampinjoni

Postovani,ne zelim da idealizujem period do 1945g.Mada bi o tome moglo da se diskutuje,recimo na primeru razvoja Leskovca.Zelim,opet po ko zna koji put da naglasim.Posle 45g.mnogo je gradjana stradalo i to,ucenih ljudi,domacina,vrednih seljaka,oficira..i heroja iz Prvog svetskog rata.Mnoge su poslali na sremski front.Srbiju su zaposeli neki ,,drugi,,ljudi.I danas.A gde smo mi,Srbi iz Srbije i ostali gradjani?Jesmo li politicki i ekonomski ravnopravni?Ja mislim da nismo.A Vi?

dejan
23.03.2018. 21:45

vecna im slava i hvala