INTERVJU: PROF. DR MILOŠ MILOVANČEVIĆ NA MAŠINKSOM FAKULTETU U NIŠU

Nedostaje poštovanje zajednice prema nauci i naučnicima (video)

Nauka od strane države nije zanemarena. Naprotiv, mislim da je promovisana poprilično u mnogim aspekatima. Drugi problem tu postoji, koji je vrlo iritantan, a taj problem je odnos široke jevanosti prema naučnim radnicima, nedostaje poštovanje zajednice. Sve što država može da obezbeđuje ona obezbeđuje, onoliko koliko je moguće. Ono što meni smeta to je promocija u medijima, recimo, promocija polupismenih, poludebilnih, kretenoidnih ljudi. Vrlo odgovorno izgovaram ove reči, znajući težinu svake te reči da li je uvredljiva ili nije. To su, zapravo, medicinski termini koji lepo objašnjavaju nečiji mentalni razvoj.

Ovako u intervju za juGmediu odgovara na pitanje odnosa države i zajednice prema nauci i naučnicima prof. dr Miloš Milovančević (42), vanredni profesor Mašinskog fakulteta Univerziteta u Nišu, jedini profesor na tom fakultetu sa dva doktorata, iz oblasti mašinstva i ekonomije.

Svaki odnos je dvosmerna ulica, nastavlja. Dakle, kako se neko postavi prema društvu, tako se društvo postavi prema njemu. Ukoliko se mi postavimo odgovorno prema društvu i društvo se postavlja odgovorno pema nama. Nije probelm u državnim institucijama. One nam obezbeđuju redovno plate, što je u velikom broju slučajeva privilegija u našem privrednom ambijentu. S druge strane, imamo veliki broj laboratorija, možemo da radimo eksperimente kakve zamislimo, imamo dostupnost svetskoj literaturi, širokopojasan internet… Naravno, nemamo laboratorije kakve imaju  neki svetski instituti u kojima sam bio, ali nemamo ni privredu koja bi to podržala.

Kako zadobiti poštovanje zajednice?

Mislim da su najveći problem mediji, opšte pristupačni za sve, ali bez odgovornosti. Imate danas situaciju da profesore prikazuju kao kretene koji samo tamo nešto uče i rade, a starlete prikazuju kao ultra popularne i izuzetno sposobne žene. Nije problem u državi, problem leži u medijima. Medije bi cenzurisao, verujte. Cenzurisao bi svaki pisani, štampani, elektronski medij, da se ne dozvoli promocija bilo čega što je skaradno i što se protivi moralu. Kada kažem moral, mislim na neka opšte prihvaćena društvena pravila, mislim na pretenciznosti i nekakvu ideju grandioznosti, komplekse Napoleona. Uređivačka politika treba da bude kao nekada kada su se nametale neke više vrednosti – znanja i školovanje i tako dalje. Kada bi se uvela cenzura za sve o čemu govorim, ma koliko vama to delovalo bolno, onda bi u nekom trenutku imali situaciju da naučnici i profesori ponovo budu poštovani.

S profesorom Milovančevićem razgovarali smo u kafiću pored fakulteta jer je bilo komplikovano ući na fakultet zbog korone

Naši prihodi nisu mali u odnosu na minimalni prihode. Ne možemo da kažemo da sada mi živimo loše u odnosu na većinu u Srbiji. Ne možemo da se upoređujemo sa profesorima u Nemačkoj i da kažeš – ako on ima platu 10.000 evra trebam da imam i ja. Može, ako misliš da si za to idi u Nemačku pa radi za 10.000 evra. Ja nisam.

Imali ste prilike da odete van Srbije, ali niste.

Mašinski fakultet u Nišu je nešto čemu sam posvetio svoj život, svoju poslovnu karijeru i sve ostalo. Svoju sudbinu sam vezao za sudbinu Mašinskog fakulteta u Nišu. Tu sam se rodio, tu sam završio Gimnaziju „Bora Stanković“, matematički smer, na šta sam posebno ponosan jer je to nekih 90-ih godina prošlog veka bilo vrlo teško, teže nego danas pojedini fakulteti. Pri tom govorim o vreme krize i vremenu krize i Avramovićevom dinaru. Radio sam kao gostujući profesor na državnom univerzitetu Sveti Klimnet Ohridski u Sofiji, na Fakultetu za informatiku i matematiku, na Tehničkom univerzitetu u Berlinu, ali nekako me nikada nije privlačilo da napustim Niš. Znate, svi moramo da budemo realni, ne živimo u Nemačkoj već u Srbiji. Naši prihodi nisu mali u odnosu na minimalni prihode. Ne možemo da kažemo da sada mi živimo loše u odnosu na većinu u Srbiji. Ne možemo da se upoređujemo sa profesorima u Nemačkoj i da kažeš – ako on ima platu 10.000 evra trebam da imam i ja. Može, ako misliš da si za to idi u Nemačku pa radi za 10.000 evra. Ja nisam.

Jedan ste od retkih univerzitetskih profesora u Nišu sa dva doktorata. Kako vam je to pošlo za rukom?

Zahvaljujući divnim mentorima koje sam imao. Jedan moj moj mentor je bio pokojni profesor dr Aleksandar Veg sa Mašinskog fakulteta u Beogradu. Tamo sam doktorirao mašinstvo, a drugi moj mentor bila je prof. dr Nada Barac. Kod nje sam doktorirao oblast ekonomije. Tako da sam dva doktorata stekao zahvaljujući njima, njihovom strpljenju, želji i volji da rade  rade sa mnom.

Zahvaljujući, valjda, i vašoj ambiciji i želji?

Ima i toga, no, kako starim shvatam da je zasluga uvek na strani mentora, retko kada na strani kandidata. Kada shvati da radi ono što mentor kaže i ono što mentor želi. A mentor je taj koji ima viziju o toj ključnoj stvari, u bavljenju bilo čime, u bavljenju naukom i bilo kojom oblašću života, ako neko ima vizuju usmerava vas kroz tu viziju, ako nema viziju, u problemu je i mentor i kandidat.

Ta vizija ipak dođe na osnovu procene mentora o kandidatu?

To jeste. Traži se samostalnost u radu. To je prva stvar da bi se uopšte ušlo u nauku mora da postoji samostalnost u radu. Bez te samostalnosti  ne može ništa. I druga stvar je taj visoki formalni prosek u smislu broja ocena viskoh, pa visok prosek na studijama. Mnogo je bitna i ličnost samog kandidata s aspekta da li je on u stanju da razume mentora i da razume šta to mentor želi od njega. Ako to razume, onda sve ide brzo i uspešno na kraju.

Vaša doktorska disertacija iz oblasti mašinstva je svojevremno izazvala pažnju javnosti.

Moja doktorska disertacija „Primena pik mikro kontrolera na sisteme vibrodijagnostike kod pupnih agregata“ je vrlo složena tema. Napravio sam jedan novi uređaj koji meri vibracije. Taj uređaj je 2010.godine dobio nagradu za najbolju tehnološku inovaciju u Srbiji. To je tada bilo jako zanimljivo. Taj uređaja meri vibracije pupnih agregata i na osnovu vibracije utvrđuje stanje radne ispravnosti, odnosno, kada će doći do otkaza agregata, kada će agregat da se pokvari i koliko mu još vremena treba dok se ne pokvari. To je bio ključ te disertacije. Dugo sam ja to radio od 2003. do 2010 .godine i na samom uređaju i na utvrđivanju karakteristika uređaja, jer sam u međuvremenu magistrirao 2006. a 2010. doktorirao i to je bilo poprilično naporno. U međuvremnu sam obišao sve pumpne agregate u niškom Vodovodu i na svaki stavio ruku bar jedno 20 puta, merio te pumpne agregate, pomogao im da smanje troškove održavanja jedno 20 posto za te agregate. To je već istorijska činjenica.

Koje grupe predmeta predajete?

Dve grupe predmeta. Jedna je vezana za tehničku dijagnostiku, utvrđivanje stanja rada ispravnosti mašina, a druga grupa predmeta je vezana za menadžment zato što sam doktorirao i ekonomiju – mandžemnet u mašinstvu. Kada sam doktirao na ekonomiji, poslovna ekonomija, počeo sam da radim na formiranju nekog fundusu znanja koji je potreban studentima koji upisiji ženski menadžent ovde iz predmeta kao što su: markenting, preduzetništvo, upravljanje ljudskim resursima i projektni menadžemnet. Sada to funkcioniše desetak godina.

To je tada bila potpuna novina. Na primer, ženski menadžement je napravljen 2012.godine, a najzaslužnija osoba da se taj smer uvede je tadašnji dekan Vlasitimir Nikolić koji je shvatio nužnost da se nešto promeni u smislu da Mašinski fakultet, odnosno, samo mašinstvo nije toliko bilo interesantno u tom periodu. Pojavila se potreba na tržištu za nekim inženjerima menadžerima, ljudima koji upravljaju proizvodnjom. Tadašnji dekan je shvatio da  je to neophodno privredi, inicirao je to, vodio je čitavu priču, projekat kreiranja novostudijskog programa i zahvaljujući njemu je kreiran taj program. Onda sam ja sam tu kreirao neke predmete preko marketinga, preduzetništva, ljudske resurse, upravljanje ljudskim resrsima  i projektni menadžment i otada to funkcioniše. Naravno, mnoge su kolege na tome radile. Čitav fakultete i svako je formirao svoje predmete u oblastima u kojima je kompentenetan

Vi nemate nezaposlenog studenta koji je završio  mašinstvo ili ženski menadžemnt

Kako studenti koji završavaju ženski menadžement prolaze na tržištu rada?

Ženski menadžment je studijski program koji traje četiri godine. Kada završe odmah se zapošljavaju. Vi nemate nezaposlenog studenta koji je završio  mašinstvo ili ženski menadžemnt. Možete da proverite na birou za zapošljavnje. To je vrlo zanimljivo, koliko god da diplomira, toliko se zaposli i mene to veoma raduje. Naravno, ima tu jedan aspekt da dobar deo njih ode u inostranstvo i odmah se zapošljava. Diploma Mašinskog fakulteta je direktno priznata u Nemačkoj i Švjacarskoj, zapravo, u dobrom delu EU, tako da se bez problema zapošljavaju. E, sada ovo ne pričam da bi neko išao u inostranstvo jer i fabrike u Srbiji odmah povlače naše svršene studente. Čak mnoge studente povlače koji još nisu diplomirali. I to je odlično zato što proizvodimo ono što tržište hoće,  što tržište apsorbuje. Ono u suštini trenutno apsorbuje velki broj inženjera menadžmneta iz prostog razloga što  je to potrebno tržištu, nije to nešto imaginarno

Iza vas stoji bogat naučni rad.

Bavljenje naukom je sastavni deo našeg posla, mada ja više volim sebe da doživljavam kao nastavnika, čoveka koji radi sa mladim ljudima, trudim se da ih nešto naučim, da im dam neke životne smernice, da probudim želju da nešto stvaraju, kreiraju, da učinum njihove živote smislenim. Ima i sujete u čoveku da na taj način podiže sebi spomenik za života, ali i da živi kroz te mlade ljude koji završavaju fakultete. Bavim se naukom u onom delu koji mene interesuje, pišem radove. U ovom trenutku radova na SCI listi imam oko 40. To su radovi u međunardno priznatim časovima. Imate kolege koji imaju po 200, ali i onih koji imaju po tri, sve zavisi od toga koliko se radi. Radi se timski, inače imam stotinjak, ali tih prestižnih radova u kojima se određeuje kvalitet naučnih radova je četrdesetak.

Kako usklađujete vreme predavača, naučnog radnika, supruga i oca sinčića od godinu i po dana?

U mom slučaju je to vrlo jednostavno jer sve što radim, volim da radim. To je retka privilegija kod čoveka. Rad s vanrednim studentnima, nastava, mentorstva na masteru, diplomski radovi, sve je to zadovoljstvo. Brzo čitam, na primer, dvadestak stranica u minutu. Pre 20 godina sam vežbao neke tehnike brzog čitanja i pamćenja, pa dok sam studirao mnogo više sam mogao u minuti da pročitam, To sada sporije ide zato što je mozak više opterećen. Brzo pamtim i povezujem pojmove, samo ono što me interesuje. Zato imam vremena za sve.

Ono što mene plaši, što su nevervatno površni, što su im znanja toliko enkciplodejska da oni imaju  samo predstavu otprilike kako bi nešto, ali što je mnogo zanimljivije u odnosu na ranije genracije je što su oni neverovatno motivisani i još više sujetni, a pri tom poprilično imaju izgrađen ego u smislu koja imajmu prava. I to je ono što me užasava; zanči, svako od njih zna svoja prava do detalja, a obaveze niko ne spominje. To je sadašnja generacija.

Napravite paralelu između studenata iz 2003.godine i današnjih. Sa kolikim predznanjem dolaze danas iz srednjih škola i kakav je njihov odnos prema studijama i fakultetu?

To je kada bi mogao da uporedim onog „fiću“ iz sedamdesetih godina i ovog novog „fiata“. Ne, ne može da se uporedi iz dva razloga. Prvi, kada sam ja kretao da radim internet u toj meri nije bio razvijen, računari su tek bili u povoju. Poptuno se drugačije radilo. Student je tada direktno zavisio od literature koju mu da profesor. Direktno je bio zavisan od svega onoga što profesor izgovori i kaže. Otuda je to poštovanje i taj odnos prema profesoru bio na mnogo višem nivou. Pri tom, imajte na umu da su to bile generacije koje su rasle devedesetih, gde je još uvek kako-tako postojao neki sistem vrednosti, bez obzira na neke ekstreme. Od 200-te naovamo, taj sistem vrednosti smo mi urušili potpuno. Generacijama koje dođu ne mogu da objasnim pojam morala, pojam moralnog načela, pojam moralnog duga. Ne mogu da im objasnim pojam filantropije, dakle pojmovi koji su bili uobičajeni i normalni. Pričamo s opšteg aspekta.

Drugo,  opšta obrazovanost, nivo opšte kulture je bio neuporedivo veći. Danas je taj nivo mnogo manji. Ali, sa druge strane, zbog velikog broja informacija, vrlo brzo se informišu i vrlo brzo stvaraju jednu plitku sliku o svetu. Ono što mene plaši, što su neverovatno površni, što su im znanja toliko enciklopedijska da oni imaju samo predstavu otprilike kako bi nešto, ali što je mnogo zanimljivije u odnosu na ranije genracije je što su oni neverovatno motivisani i još više sujetni, a pri tom poprilično imaju izgrađen ego u smislu koja imaju prava. I to je ono što me užasava; zanči, svako od njih zna svoja prava do detalja, a obaveze niko ne spominje. To je sadašnja generacija.

Da li se neko izdvaja iz tog već ustaljnog šablona?

Kod nas studiraju deca uglavnom sa strane, koja nisu iz Niša. Od 40 po 3,4 iz Niša. Najviše dolaze sa jugoistoka Srbije i pokazalo se da su najbolji studenti iz Vranja, Lekovca i Pirota, zatim iz Bujanova i Preševa i gore iz Aleksinca, sela pored Aleksinca, Ražanj, sve od Paraćina i Jagodine, plus Zajčar i Bor.

Na Mašinskom fakultetu u Nišu ima najmanje studenata iz Niša

Ima dobre dece. Jedno 40 posto njih je stvarno dobro. I odmah se na početku vidi da će biti uspešno, E s onih 60 posto od njih polovina je samo dezorijentisana, a druga polovina nema izgrađenu radnu naviku i sa vrlo niskim su predznanjem u bilo kojoj oblasti i onda sa njima mora mnogo da se radi. I to je najnaporniji posao jer moraš da im objašnjavaš osnovne pojmove da bi mogli da anticipiraju nešto složenije.

O čemu razgovarate sa studentima van nastavnog programa?

Ono što stalno pričam studentima to je da je najbitnije u životu kako se neko postavi. Često im pokažem šaku i pitam koji je prst najbitniji? Ima onih šaljivih, ali najbitniji je palac zato što može da dodirne ostale prste kako oni sebe ne mogu da dodirnu. Dakle, izgraditi ličnost tako da možete da pristupite bilo kom čoveku je najbitnije. Sve ostalo je kasnije stvar interesovanja i rada.

 

Ovaj medijski sadržaj  deo je projekta „Banka znaja“ koji je podržan iz budžeta grada Niša. Stavovi izneti u podržanom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

1 Komentar
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Natalija
23.08.2021. 01:16

Moje poštovanje redakciji, želela bih samo da skrenem pažnju da se ne radi o ženskom menadžmentu, već inženjerskom. Tačno je da se mnogo devojaka pojavilo na mašinskom fakultetu sa pojavom ovog smera, ali to ne znači da se i smer nazvao ženski. Pretpostavljam kako je došlo do zabune da li je rečeno ženski ili inženjerski, ali to nije ni bitno. Dakle, Inženjerski menadžment.
Druga stvar koja mi je vrlo smetala dok sam čitala intervju je ta što pri pisanju ovog intervjua, nije se pazilo kako će neke stvari da se napišu ili su se pisale na brzinu i ofrlje, pa je tako pridev napisan u jednini, a imenica koju taj pridev opisuje, u množini, ili deo rečenice nije napisan do kraja ili je ono što je rečeno uživo nije prošlo obradu pri pisanju teksta, primera radi, ako je osoba koja je intervjuisana izgovorila reč „pa“ više puta ili „trebam“, ili je red reči u govoru ispreturan nenamerno, ne možemo isto tako napisati kako je rečeno u govoru od reči do reči, valjda to treba lepo i jasno da izgleda bez gubljenja suštine izgovorenog.
Profesoru svaka čast na svemu izgovorenom. Imala sam prilike mnogo puta uživo da ga slušam, i za razliku od mnogih profesora, jedini je koji je zanimljiv i od kog može da se čuje dosta poučnih stvari na jasan i konkretan način. Nema tu neke specijalne filozofije, on jednostavno zna kako da profesorski priđe studentima, da ih razume i kako da im približi znanje. Svakom sam preporučivala, kadgod je bila prilika da odu i čuju nešto što bi ih motivisalo, naučilo, što bi navelo studente i one koji to nisu, a slušaju ga, kako da razmišljaju u različitim situacijama, kako da preduprede neke događaje, kako da budu korak ispred nekog ili nečeg, da ne postavljaju pitanja na koja ne znaju odgovore… Čovek je riznica znanja i iskustva i sve najbolje mu želim, a vama da obratite pažnju kad pišete članke kako ih pišete, budući da se borimo da prevlada obrazovanje i kultura, a ne ono što je i sam profesor na početku intervjua rekao.
P. S. U redu je da se potkrade koja greška u pisanju, živi smo ljudi i grešimo, ali malo više obraćanja pažnje bih molila. Hvala unapred! 🙂