Top of the mountain – pogled odozgo

Zadaje mi nemoguće zadatke, ispituje me, pa mi opet zadaje laboratorijske zadatke koji su i njemu nerešivi, nakon kliničkog rada provodim zbog njega sate i sate u laboratoriji… Često me pacijentima sa omalovažavanjem predstavlja da dolazim iz Srbije a zatim u sledećem trenutku kaže da sam njegov najbolji asistent, nepredvidljiv je.

Kada dolaziš na edukaciju u Njujork nema sumnje da dolaziš na pravo mesto, “Top of the mountain”. Ali, nekako sam tek nakon mesec dana uspeo da shvatim kakav je pogled odozgo.

Od malena smo, hteli mi to da priznamo ili ne, pod uticajem američke kulture ako ni po čemu drugome onda se barem često poistovečujemo sa likovima iz filmova, tako da slobodno mogu da kažem da je Njujork drugi grad svih nas. To je grad koji svi najbolje poznajemo posle onog grada u kojem živimo. Poznajemo ga čak i ako nikada nismo bili u njemu.

Dolazim iz Niša, gde sam završio Medicinski fakultet, specijalizaciju u Kliničkom centru, tokom specijalizacije sam puno uložio u edukaciju … Edukovao sam se u jednoj privatnoj klinici u Beogradu dve godine proveo učeći od dva fenomenlna hirurga (SAD i Švedske), boravio tri meseca u Kliničkom centru u Beogradu, edukovao se u Bremenu u Nemačkoj, završio Evropsku vitreoretinalnu skolu, boravio u najboljoj privatnoj očnoj klinici u Atini, učio od američkih đaka sa Harvarda, bio kod izumitelja laserskog skidanja dioptrije na Kritu, završio više praktičnih kurseva iz hirurgije zadnjeg segmenta oka, boravio na preko 20 kongresa i sastanaka posvećenih mojoj oblasti … Dosta sam pun sebe cak i previse nekad…po svoj prilici u Njujork sam došao bez ikakvog kompleksa i po mom mišljenju prepun znanja.

Naviknut na težak rad na gledanje preko 50 pacijenata na dan, na operacionu salu 4 puta nedeljeno po ceo dan, edukovan za tešku hirurgiju u oftalmologiji, mislio sam sad cu biti i bolji od Amera i imati više znanja i pokazaću se u fenomenalnom svetlu. Ej, ja tako mlad a radim toliko puno operacija … Baš dolazim ovde rasterećen i bez kompleksa, pola Evrope mi je napisalo pisma preporuke..

Kada ovde dođeš nikog ne interesuje ni šta znas, niti koliko si dobar u hirurgiji. Jednostavno njih to ne zanima, njih ništa ne može da impresionira a tek sada shvatam i zašto. Zašto bi ih impresionirao, pa i svi oni su bili tako dobri kao ja, zato su i ovde, nisam shvatio da ovo mora biti skup najboljih, da ovde ne zapošljavaju ljude koje je lako impresionirati, ovde su ljudi koji nemaju, odnosno imaju pravo na samo par grešaka. Prvo sam hteo da napišem da nemaju pravo na grešku ali svi greše, to je ljudski I sam sam ovde uvideo par pogrešnih odluka, ali neću sada o tome.

Ovo je mesto gde moraš da se razlikuješ, gde moraš biti extraordinari da bi uspeo, da pored svega imas još nešto … nešto ono …

Imam osećaj da me šef odeljenja ne voli. Ispituje me neka u ovom trenutku za mene nemoguća pitanja, na koje ja tako pun sebe nemam odgovore, ali oni su tu leže u bazičnoj nauci. Za kliničko znanje me niko ne pita, podrazumeva se da to znam jer ovde to svi znaju.
Da bi se razlikovali , ljudi istražuju, pomeraju granice medicine, pored redovnog bavljenja kliničkom praksom neprestano teže ka novim saznanjima i novim istraživanjima.

Nisam očekivao da cu nakon pola dana provedenog u operacionoj sali drugu polovinu provesti u laboratoriji.

Direktor mog odeljenja i čovek koji direktno prati moj rad je poreklom Turčin, zna sve o mom poreklu, o mojoj zemlji čak je i o mom gradu informisan do detalja. Teško je sarađivati sa njim, često me provocira istorijskim pitanjima koja imaju i politički karakter, ali na te provokacije vešto odgovaram da se politikom ne bavim i da je to glupost za mene. Uvek mi postavlja jedno pitanje viška na koje ne znam odgovor, kako bi on pokazao koliko zna, pitam se zašto mi ne dozvoli da se pokažem da sam i ja dobar. Šta ima protiv mene, mlad sam, došao da ucim postavio se ponizno, tražim znanje od njih.

Pa naravno da hoće da bude pametniji od mene i naravno da to jeste. Potiče iz turskog sela, završio je fakultet u Istambulu, jednu specijalizaciju iz oftalmologije u Kopenhagenu, živeo u Parizu nakon toga gde je započeo subspecijalizaciju iz retinalne hirurgiji, došao na istraživačko usavršavanje u Ameriku tu ponovo specijalizirao i oftalmologiju i internu medicinu i završio još dve subspecijalizacije tj. hirurskog treninga iz oftalmologije, bio šef u Luivilu (Kentak ) i sad je šef u Njojorku. Ne bilo gde u Njujork nego na Columbia Univerzitetu u Njujork.

Naravno da je takmičarskog duha i naravno da će me pobediti uvek. Ceo život se dokazivao, a sada nema kome više… Nervira me, ludim nekad i ne ide mi se na posao jer on voli da priča samo o stvarima koje niko sem njega ne zna, čak ni ostali profesori na jutarnjem sastanku a nekako sam mu ja uvek dodatno na nišanu.

Zadaje mi nemoguće zadatke, ispituje me, zadaje laboratorijske zadatke koji su i njemu nerešivi , provodim zbog njega sate i sate u laboratoriji nakon kliničkog rada … Često me pacijentima sa omalovažavanjem predstavlja da dolazim iz Srbije a zatim u sledećem trenutku kaže da sam njegov najbolji asistent, nepredvidljiv je.

Bez obzira naravno da svaki dan uporno idem i pokušavam da pitam da komuniciram, da diskutujem, da dobijem tako željene odgovore .
Mrzim ga u istom trenutku ali kako da ga sa druge strane ne cenim, uspešan je mnogo, svaka mu čast. Pored toga ćerka mu studira medicinu na Columbia Univerzitetu a sin specijalizira radiologiju. Postao je deka pre par meseci, žena mu je takođe oftalmolog profesor na Columbiji . Pored svega prića nemački, francuski, turski i danski , zna da mi kaze “dobro jutro” i zna da mi kaze “doviđenja” na srpskom, zna sve umetnike, svira klavir, zna u svojoj 55-toj godini trenira ples sa svojom ženom, pored svega toga bavi se slikarstvom i džogira svako jutro…

Pa dobrooooo kako ja da oduševim tog čoveka?????

Ali i dalje sam ostao bez kompleksa i vratio sam se u Niš bolji sa većom željom za uspehom sa jasno zacrtanim ciljevima na naučnom, profesionalnom planu ali najvažnije sa planovima koji se tiču mene, moje porodice, prijatelja…

Uzgred hvala profesoru na zadatim ciljevima i da na kraju sam shvatio da zna da sam dobar retinalni doktor i zna da znam dosta oblast kojom se bavim i zna šta ne znam a na ta pitanja koja mi postavlja ni ne očekuje da jos uvek znam odgovor a samo želi da me podstakne da učim i da se bavim i naukom! Želi a i u tome je i uspeo da me natera da se pored kliničke medicine bavim i naukom, istraživanjima. I što je najvažnije, i pored svega mislim da je i dobar covek !

Marko Zlatanović, specijalista oftalmologije na Očnoj klinici u Kliničkom centru Niš

Pratite JuGmedia portal na društvenim mrežama Facebook, Instagram, TikTok i X (Twitter)!
Budite uvek u toku dešavanja!

Pretplati se
Obavesti o

Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila: Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove redakcije portala juGmedia. Komentari koji sadrže psovke, uvredljive, vulgarne, preteće, rasističke ili šovinističke poruke neće biti objavljeni. Molimo čitaoce portala juGmedia da se prilikom pisanja komentara pridržavaju pravopisnih pravila. Takođe je zabranjeno lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni. Redakcija ima pravo da ne odobri komentare koji su uvredljivi, koji pozivaju na rasnu i etničku mržnju i ne doprinose normalnoj komunikaciji između čitalaca ovog portala.

0 Komentara
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare